Jedino svjetsko prvenstvo nalik ovom odigrano je 1978. u Argentini. Istina, i ono 1934. održano je u Mussolinijevoj, fašističkoj Italiji, ali toga se odavno već nitko ne sjeća, a ni ta Italija još uvijek nije bila nasrnula na Etiopiju, niti se nalazila izvan civilizacijskog konteksta unutar kojeg je moguće igrati nogomet. Argentinom, pak, te 1978. vlada deveteročlana vojna hunta, čiji je čelnik Jorge Rafael Videla Redondo osobno odgovoran za nestanak ili smrt između 10.000 i 30.000 tisuća, ljevičara, sindikalista ili slobodoumnih studenata, ubijanih po njegovom izravnom odobrenju i na najstrašnije, u dotadašnjoj povijesti nezabilježene načine. Recimo tako što bi ih iz helikoptera, s visine, bacali u more. Između ostalog, hunta je onima koje bi označila kao neprijatelje otimala djecu, za kojom se i danas vode potrage. Do 2022. godine identificirano je tek 131 dijete, ukradeno u vrijeme diktature, koja je u Argentini potrajala od 1976. do 1983, pod nazivom “Proceso de Reorganización Nacional”, a svelo se na sustav bezumnog terora, koncentracijskih logora, višegodišnjih zatočenja koja su uglavnom završavala smrću ljudi, te na kraju i ekonomskim slomom zemlje. Ubrzo po uvođenju diktature, pojavila se vjerojatno i najhrabrija građanska skupina otpora u svijetu nakon 1945. Bit će pamćena po nazivu Asociación Madres de Plaza de Mayo. Majke s Trga Mayo ili Majke sa Svibanjskog trga. S bijelim maramama, načinjenim od pelena, one su nakon 1977. izluđivale huntu, tražeći svoju djecu. Teror nad njima nije proizveo nikakav učinak, a u svijetu postale su poznate upravo zahvaljujući Svjetskom prvenstvu, kada su ih nogometni novinari učinili svjetski poznatim, pišući o njima.
U takvoj je, dakle, zemlji održano Svjetsko prvenstvo 1978, a pehar pobjednika dodjeljivao je čovjek čije su ruke bile krvave do lakata. Igralo se dvokružno, po skupinama, tako da su se pobjednici dviju skupina zatekli u finalu, a drugoplasirani igrali su za treće mjesto. U nedjelju, 25. lipnja 1978. domaćin Argentina dočekala je Nizozemsku, koja je bila na vrhuncima svojih moći, ali bez tada najboljeg nogometaša svijeta, i jednog od najboljih u povijesti, Johana Cruyffa. Zašto Cruyffa, tridesetjednogodišnjeg nogometaša Barcelone, nije bilo u Argentini? Trideset godina kasnije Cruyff će reći da na Svjetsko prvenstvo nije išao jer je nekoliko godina ranije, skupa s obitelji, bio u Barceloni žrtva otmice i da su mu cijev držali prislonjenu na čelo, pa da je pretrpljena trauma bila tolika da nije mogao ići. Do te 2008. vjerovalo se da Cruyff u Argentinu nije išao iz protesta prema fašističkom režimu. Da je te nedjelje Cruyff bio u Buenos Airesu, Nizozemska bi možda pobijedila, pa bi kapetan ekipe Ruud Krol iz krvavih ruku diktatora Videle primio pobjednički pehar, tako da je bolje što Najvećega tog dana nije bilo u Buenos Airesu, i što je Argentina nakon produžetaka, u jednoj vrlo neobičnoj utakmici, postala svjetski prvak. Ostaje, međutim, upamćeno da Nizozemci nisu išli na poklonjenje Videli, niti su se rukovali s njim.
Ostaje upamćeno i to da intenzitet državnog terora u vrijeme trajanja Svjetskog prvenstva nije jenjao, nego se iz različitih razloga samo pojačavao. Na prvenstvu su, uz pojedine liberalne i slobodarske zemlje Zapada, nastupile i Madžarska te Poljska. Paul Breitner, jedan od najvećih njemačkih igrača svoje generacije, bojkotirao je Svjetsko prvenstvo u Argentini, i to iz nedvosmisleno formuliranih političkih razloga.
Ono što se režim Jorgea Videle nije usudio, i što čak ni Adolf Hitler nije priredio na Olimpijskim igrama, jest podčinjavanje međunarodnog sportskog natjecanja vlastitom političkom i ideološkom režimu. Dakle, Videla ne samo da nijednog nogometaša nije zaustavio na granicama Argentine, nego nije onemogućavao ni novinare koji su 1978. pristizali u njihovoj pratnji. Adolf Hitler nije se – iz strepnje pred bojkotom igara, ali i da bi svijetu prikazao “nacizam s ljudskim licem” – odvažio zabraniti ulaz u Njemačku sportašima židovskog podrijetla. Mnogi Židovi u Berlinu 1936. osvajali su medalje. I ne samo to: mačevateljica Helene Mayer (mnogo kasnije proglašena za najbolju mačevateljicu svih vremena), velika njemačka šampionka, Židovka koja je prethodno pred Hitlerom izbjegla u Ameriku, nastupila je kao predstavnica Trećeg Reicha, i osvojila srebro. Sve je to Hitler morao dopustiti u strahu da će slobodni svijet odustati od dolaska na igre. Inače, zlosretna frau Mayer na dodjeli je medalja uzdigla ruku na nacistički pozdrav, u nadi da će to spasiti njezinu obitelj, koja je već bila po koncentracijskim logorima diljem Njemačke. Vrijedilo bi tu veliku priču jednom ispričati.
Dakle, za razliku od Jorgea Videle i Adolfa Hitlera, Donald Trump odvažio se podrediti Svjetsko prvenstvo političkim, ideološkim, pa i supremacijskim i rasnim kriterijima vlastite politike. Najprije je od Giannija Infantina zahtijevao da reprezentacija Irana ne dolazi na Svjetsko prvenstvo, a onda i da Iran bude zamijenjen reprezentacijom Italije. Time se Trump pokušao umiliti Talijanima, čija je desničarska vlada uspostavila časnu, razumnu i u krajnjoj liniji na visokim standardima patriotizma uspostavljenu distancu prema režimu u Washingtonu. Talijanski nogometni fanatici nisu se ni osvrnuli na ovo ponudu,
Nakon toga, američke su imigracijske službe započele sa selektivnim maltretiranjem nogometaša i pratećeg osoblja, iz zemalja koje nisu podložne Trumpovom režimu, ili prema kojima ima zazor iz otvoreno rasističkih razloga. Najboljem afričkom sucu zabranjen je ulazak u SAD, samo zato što je iz Somalije. Gianni Infantino na to je samo slegnuo ramenima. Iračkog reprezentativca Aymena Husseina, najboljeg strijelca reprezentacije i jednog od najvećih arapskih igrača današnjice, imigracijska i carinska služba u Chicagu izložila je sedmosatnom maltretiranju, fizičkom i svakom drugom ponižavanju. Nakon toga, dopušten mu je ulazak na teritorij zemlje u kojoj se održava Svjetsko prvenstvo. Službeni fotograf reprezentacije je, međutim, protjeran. Iranskim reprezentativcima, pak, dopušteno je da samo na dan utakmice ulaze u SAD, nakon čega moraju odmah van. Svim službenim licima iz Iranskoga nogometnog saveza zabranjen je ulazak u SAD…
Neobično je samo to što reakcija iz Europe i iz slobodnih zemalja Zapada na sve ovo, zapravo, i nema. Jednima, nogomet je, ipak, samo zabava i igra. Drugi, pak, patriotski raspoloženi, bliski su idealima Trumpova režima i ne bi ni okom trepnuli kada bi on svim sportašima i sportskim funkcionarima židovskoga, pardon muslimanskoga i arapskog podrijetla, zabranio dolazak u Sjedinjene Američke Države. To je nešto što će na ovim društvima ostaviti zlokobnijeg traga od svega što mogu sugerirati ijedne sportske igre, kao što će i zastave njihovih zemalja ukaljati gore nego da su njihovi vođe učinili ono što sada čini Donald Trump.
Ako ćemo biti krajnje cinični, pa na sve to zaboraviti i držati se samo nogometa, mirne duše nam je ustvrditi da Svjetsko prvenstvo u SAD-u neće biti regularno i u skladu s pravilima igre. Pravila igre, nogometne, kao i svake druge, nalažu, naime, to da svi sudionici igraju pod jednakim uvjetima i pravilima. Već sad jasno je da FIFA, kao glavni organizator događaja, reprezentaciji Irana ne osigurava jednake uvjete igre. Jer ako Iranci igralištu mogu pristupiti samo nakon višesatne vožnje, i ako s igrališta moraju odmah van iz SAD-a, uskraćeni su im uvjeti koje imaju njihovi protivnici. Osim toga, svatko razuman i dobronamjeran mora primijetiti još nešto: ako su Gianni Infantino i FIFA pristali na ovakav tretman Irana od Trumpova režima, onda će se pobrinuti i za to da se Iran ne plasira u drugi krug. Nešto slično, premda manje drastično, odnosi se i na reprezentaciju Iraka. Iračani također neće biti ravnopravni u igri. Ima li razlike između toga da ravnopravnost i ista pravila igre nisu omogućeni Iranu i Iraku, i toga da ista pravila ne važe za Njemačku i Brazil? Ako ima razlike, onda nogomet nije više ona igra koju smo do jučer gledali.
Ni Iran, ni Irak neće biti svjetski prvaci u nogometu, premda bi to bila i ljudska, i nogometna pravda. Oni ni pod idealnim uvjetima ne bi mogli biti svjetski prvaci, jer nisu dovoljno dobri u igri. Šteta, jer bi samo to moglo spasiti i nogomet, i svijet. Svaki čovjek, pa tako i svaki nogometni kibic, neke timove i neke reprezentacije simpatizira više od drugih. Ovo je, međutim, ona situacija u kojoj timu i reprezentaciji koje voliš, a naročito reprezentaciji svoje zemlje, nikako ne bi poželio da postane svjetski prvak u nogometu. Tko bi to svojoj zemlji poželio da njezinom preznojenom nogometnom kapetanu pehar uručuje Donald Trump, osim nekoga tko Donalda Trumpa podržava u svemu što on upravo radi? Titula svjetskog prvaka potraje cijele četiri godine, ali sramota ostaje zauvijek.
Volio bih da svjetsko prvenstvo osvoji zemlja čiji će nogometni kapetan odbiti da primi pehar i medalju od Donalda Trumpa. Možda bi to mogla biti moja zemlja.