„Asta-i muzica ce-mi place!“
Ne znam od čega je umro Karlo I. Austrijski, ali se – sabrao je svega nepunih 35 – nije naživio. Tamina se, nakon što mu se carstvo i kraljevstvo razletjelo u paramparčad, a njega protjerali čak na Madeiru, u Atlantski ocean, prehladio za jedne šetnje sa sinom čija guza nikad neće osjetiti mekoću carskog i kraljevskog prijestola, zaradio obostranu upalu pluća i umro.
Vidjeh ga nekad, uškrobljenog koliko mogu samo carevi i kraljevi, negdje u Austriji, možda i u Mađarskoj, ali sigurno, više puta, u Rumunjskoj. Druge careve i kraljeve uglavnom ignoriram, ne volim tu imelu, gotovansku sortu naviknutu samo na vječito ćapćanje tuđe sise, ali mi je Karlo I. Austrijski od našeg prvog susreta bio drag zbog svoje devize „Das ist die Musik, die ich liebe!“, „To je glazba koju volim“, a valjda mi ga je nekim zakutkom razuma bilo i žao – drugi carevi i kraljevi i kad umiru, umiru znajući da barem njihovo carstvo i kraljevstvo ostaje na životu.
Onda sam se obreo u gradiću Calafatu, s rumunjske strane Dunava, i doznao da je čuvena izreka nastala upravo tu, 1877. godine. S druge strane, u bugarskom Vidinu, još su vladali Turci. Nakon što je izdao naređenje da tri topničke baterije s točno određenim razmakom udare po Vidinu, izgovorio je, kažu Rumunji, „Asta-i muzica ce-mi place!“ Kakav Bach, kakvi bakrači!
Naš narod ga je opjevao, i to uglavnom preživljavajući od kuhanog korijenja koprive i otučaka kukuruznih klipova, kako je to drhtavim rukopisom zabilježio jedan samostanac. „Care Karlo i carice Zita, što ratuješ kada nemaš žita?!“ I rugalica je umjetnost. Itekako.
Mislim da je Karlo I. Austrijski ipak umro od težine nezasluženog ordenja na lijevoj strani svojih carskih i kraljevskih prsa. Mjed uronjen u kemijsku kupelj s česticama zlata – to bi mogla biti galvanizacija, o kojoj nam je pridikovala profesorica Mitra – teško pritišće srce. Zita je umrla u 96., nadživjevši ga čak 67 godina.
U Calafatu sam mu posljednji put salutirao i više nikad se nismo sreli. Vjerujem da je shvatio da sam shvatio i odonda me uspješno izbjegava, ostavljajući me da u onosvjetskom huku dunavskih valova brojim taktove triju topničkih baterija: „Carol“, „Mircea“ i „Elisabeta“.“
(Pedantni povjesničari kažu da je rečenicu iz naslova izgovorio jedan drugi Karlo – njemački princ i prvi rumunjski kralj Carol I., pucajući na Turke s druge strane Dunava, ali u mom unutarnjem kozmosu ta rečenica svejedno pripada mome austrijskom nesretniku.)
Od Bernarda do Darija, od Brneta do Dace, od Zamanje do Džamonje
Dok je Dario Džamonja pisao priču „Plava krv“, u kojoj ga njegov djed Petar uvjerava da su grofovskog podrijetla, i to iz Italije, odakle su, preko Dubrovnika, Ljubuškog i Mostara, dobacili do Sarajeva, nije mogao – uzalud mu sva maštovitost i visprenost – ni posumnjati, kamoli naslutiti da su Džamonje možda doista plemenitaši.
Dumam o tome dok bezbrojni put po ekranu laptopa vrtim dakako rukopisne stranice matica sarajevske katoličke župe iz nekih davnih vremena. Ivan Džamonjić, kasnije čas navođen kao Džamonja, čas kao Zamanja, što je latinizirana i vjerojatno originalna inačica prezimena, prvi put se u maticama spominje 1864. kao kum Felicea Francisca Morguttija iz gradića Cormons u nadbiskupiji Gorica (Gorizzia) i Anđe Ćorić iz Sarajeva, a kasnije još dva puta, opet kao vjenčani kum parovima doseljenim iz inozemstva. Podrijetlom je bio iz Dubrovnika. Ako uzmemo u obzir inačicu Zamanja, Džamonje potječu iz plemićkog roda poznatog dubrovačkog svećenika isusovca, pjesnika i astrologa Bernarda Zamagne, u slaveniziranoj inačici Brne Džamanjića (1735. – 1820.).
Džamonjiće u Mostaru navodi 1768. i biskup fra Marijan Bogdanović, i to četveročlanu obitelj Petra i tročlanu obitelj Marka Džamonjića. Ima ih, međutim, i prije, pa je u župne matice već u siječnju 1754. uveden Mijat Džamonjić, a pet godina kasnije Iva (Mijina) Dugandžić-Džamonjić, o čemu u „Naprekovom“ kalendaru za 1937. piše dr. fra Leo Petrović („Katoličko stanovništvo u Mostaru“).
S druge strane se zna da su Zamanje, jedna od najstarijih dubrovačkih plemenitaških obitelji, u dubrovačkim dokumentima također često navođeni kao Džamanjići. Štoviše je Bernardov rođak Džore, također latinist i pjesnik, koji je Bernardu i omogućio najbolje moguće obrazovanje onog doba, u isusovačkom kolegiju, češće bilježen s prezimenom Džamanjić.
Samo to što se inačice Zamanja i Džamonjić/Džamanjić/Džamonja/Džamanja koriste za iste osobe, od Džore iz Dubrovnika do Ivana iz sarajevskih matica, nudi (barem) moćnu usporedbu: dok se Brne patio s Heziodom, Teokritom i marijanskim elegijama, trudeći se postati dubrovački Vergilije, Daco je žderao „sarajevsko pivo“ i bijelu „drinu“, ne želeći postati ništa, ali postavši „sarajevski Bukowski“.
Lakrimarij za Anu
Općina je mala, ali ima turistički ured, što je svakako pohvalno. Na polici iza lopočastih grudi i labuđeg vrata mladice vinorodnih usana nešto arheoloških sitnica.
– To su nam, gospodine, uglavnom donijeli seljaci iz P., nailaze tamo na nekakve zidine, pa svašta nađu, a planiramo urediti zavičajnu zbirku, možda i muzej – ljubazno me upućuje dok se primičem i s police ispunjene krhotinama prošlosti bogobojazno dohvaćam lakrimarij boje mlade mahovine. – Jedan, kaže, okopavao blitvu i to mu, zaboravila sam mu naziv – pokazuje na lakrimarij – iskočilo iz zemlje.
Ponosna je kao da ga je ona iskopala, a gleda me pomalo sućutno – koji je uopće smisao postojanja ljudi koje zanimaju te drangulije?! Na kraju, zar nije lakše naći drugog dragog nego onu ampulicu puniti besmislenim suzama, rekao bi mi njen gotovo zavodnički pogled samo da njegova vlasnica zna čemu je služio lakrimarij.
Ako je ikad ijednoj poslužio, mada bi se našlo i onih što bi nas uvjeravale da su se jednom zamalo utopile u vlastitim suzama.
Pepura mi je nešto godina prije svoje smrti bio susjed i često je nas djecu znao probuditi starački škriputavom, ali ipak reskom jutarnjom pjesmom. Sakaranda je bio iz susjednog sela. Godinama se trudim doznati mu krsno ime i značenje riječi sakaranda, ali uzalud – naziv je to jedne skupine dizajnerskih fontova, pa nadimak nikako nije mogao zaraditi po tomu.
Pepura i Sakaranda su se, ima tome i sedamdesetak godina, na seoskom derneku pokoškali oko neke Ane, lijepe kao neradni ponedjeljak, u kojoj su valjda obojica vidjela sladostrasno leglo i plodnu njivu za čitav vjekovječni život, i „pardona“, koji je u ašikovanju značio otprilike „Dosta si joj se uvaljivao, sad sam ja na redu“. S oštrih riječi su se u neko nedoba – koje pivo više i anđele čuvare na derneku zna tvrdo uspavati – sumanuto prebacili na još oštrije noževe. Sakaranda je manje puta uboden, ali je ostao ležati u mraku i, dok se dan osovio na noge, iskrvario i podlegao, zgrčen poput zapečenog škampa. Pepuru su na konjskom mutapu prenijeli do najbliže kuće i tu mu, pod svijećom, ugurali škiju u desetak rana. Dok su ga nosili, iz njega je, prije nego što se onesvijestio, takoreći na rate, u bulažnjivom hropcu, isteklo „Sve bi’ rane prebolio lako / aj tebe Ane ne mogu nikako“. Krv iz rana liptala je kao onomad iz tijela Hadži-begovog iliti Hadžunovog, kad je polubrat mu, sveudilj uznositi Ali-paša Rizvanbegović, poslao svoje ljude da ga ubiju. Pa mu, polumrtvom, zajedljivo dobacio: „Brate moj, eto si mi šupalj k’o đevđir!“ Hadžun je ispustio svoju zvjezdarsko-vračarsku dušicu, a Pepura je ipak preživio. Sakaranda je sutradan zagreban mraznom crvenicom, a Pepura je, čim je zeru prizdravio, na taljigama odbauljao u dugogodišnji zatvor.
A Ane… Prije nego li su Sakarandin leš zagrizli prvi crvi i prije nego li je Pepura prvi put, kao neznani Ibro iz pjesme što je spjeva Rade Jovanović, a otpjeva Safet Isović, oribao hapsanu, shvativši da su sve četiri strane svijeta iste, debeli i zabrtvljeni zatvorski zidovi, i da pete nema, pribježište našla u trećem selu, kod nekog garagana kojeg, dok „zbog nje se lila momačka krvca“, ni poznavala nije.