Oba teksta su iz “La Nouvelle Revue française“, maj 1981.
Zoran Mušič: BIOGRAFIJA
Još i danas prate me oči umirućih, stotine odbljesaka koji su me ranjavali i koji su me slijedili dok sam krčio sebi put prelazeći preko tijela: sjajne oči što su, u tišini, prizivale pomoć od onoga koji je još mogao koračati. Bile su to posljednje sedmice u logoru tih umirućih koji su preživjeli dugi marš od drugih udaljenih evakuisanih logora: oni su se do sada povlačili i nisu bili konačno pali ukraj puta. U suton su, oni umirući i oni koje su već smatrali mrtvima naslagani kao cjepanice, kao za pekaru, gotovo kao tornjić. Bila je to mala halucinantna pokretna kuća, koja je pucetala,, pričinjavajući se, ali ta pucketanja možda su bila samo posljednji jecaji. Noć, počinje lagani snijeg – bio je mart -, sutradan kula se više nije micala.
Živjeli smo u jednom svijetu van svega što se može smisliti. Jedan apsurdan, halucinantan, nestvaran svijet. Na nekoj drugoj planeti možda. Sa strašnim pravilima, tačnim, okrutnim redom, na granici vjerovatnog. Svaki posjednik i najmanje moći, ma kako ona bila sitna, mogao je da te zgazi kao crva. I ti si prihvatao tu realnost kao da nikakav drugačiji red nije bio mogućan. Ti si tako stigao čak do sumnje u postojanje vanjskog svijeta – onog što se potpuno ispravan susretako izvan logora – još neprijateljskijeg: mi smo se osvjedočavali u njegovo postojanje jedino po tome što smo viđali one koji su se, ponovo uhvaćeni vraćali. Nisam više mislio mislima običnog svijeta. U ravnodušnom iščekivanju, živio sam u pejzažu mrtvih i umirućih. Cijeli dan u karantenu, nije se moglo ostati u sebi: gacali smo po blatu, izloženi hladnoći…Posvuda leševi, zgomilani. U podne, supa i jedan još uspravan skelet, stišćući svoju porciju među rukama, traži oko sebe neki ćošak gdje će progutati svoju supu. On ugleda jedno slobodno mjesto, na glavi nekog leša, tu se smješta da bi popio tečnost, jedva hranjivu ali bar toplu. Nimalo brige zbog mjesta gdje se smjestio, gdje je stavio svoj okrajak hljeba načinjenog od piljevine i krumpira. Prislonjeni uza zid, zbijeni poput ovaca, jedan u drugom da bi bilo malo toplije, ljuljali smo se u laganom ritmu: pokret lijevo, pokret desno, mrmoreći po taktu tužni i jednolični napjev.
Budeći se, brojiš mrtvace oko sebe: jedan…dva…tri…ispod…sa strane. U umivaonici, novi leševi duž zida, jer je nemoguće da se odmah spale. Preko zime, svi ukočeni, kao smrznuti, oni su ti društvo, naprijed red glava, iznad strši red udova.
Moja misao radi, ona djela na novi način. Jedva ima mjesta za neku logiku. Nikakav osjećaj milosrđa u pogledu mrtvih. Oni su samo predmeti, sutra ćemo mi biti na njihovom mjestu.
To sustanarstvo s njima lišava kontakt dramatičnosti: sve postaje obično. Jedan život tokom svih dana, kao u magli, sjenke i sablasti kreću. Postupam kao mjesečar, kao rob, kao automat, prihvatajući taj nestvarni teatar, tu potpunu apsurdnost, kao neku ubuduće neminovnu stvar.
Duh je uronjen u maglu; ako te, po pozivu, smjeste lijevo ili desno, – s jedne su strane peći krematorija, s druge nekoliko dana ili nekoliko sedmica odgode – ti nećeš uočiti čak ni to da li se nalaziš lijevo ili desno – jer ti više nitša nije važno…
Počinjem sramežljivo da crtam. Eto načina da se izvučem. U toj opasanosti, imaću možda razlog da izdržim. Prvo sam pokušao kriomice, u ćeliji moje kule, sa stvarima viđenim usput dok sam se vraćao iz fabrike: prispjeće konvoja, poluotvoreni stočni vagoni i leševi koje iskrcavaju. Putovanje je trajalo mjesec dana, možda i više, bez namirnica, bez pića, sve hermetički zatvoreno. Nekoliko preživjelih urla jer su poludjeli, očiju iskolačenih. Sve te u neopisivom smradu truleži i prljavštine.
Kasnije, crtao sam logor. Dani prolaze…I evo me uskoro zahvaćen nevjerovatnom groznicom crtanja. U posljednjim danima logora, bila je umanjena opasnost da budem otkriven. Uspio sam da sakrijem u fabrici papir i mastilo.
Crtam kao u zanosu, hvatajući se bolesno za svoje komade papira. Bio sam kao oslijepio od halucinantne vizije tih polja leševa. Izdaleka, ukazivali su mi se kao nakupine bijelog snijega, srebreni odsjaji na planinama, ili, isto, slični po svom letu bijelih galebova iznad lagune naspram crne pozadine nevremena s pučine. Crtajući sve to hvatao sam se za hiljade detalja. Koja trgična otmenost u tim krhkim tijelima. Pojedinosti tako tačne; te ruke, ti mršavi prsti, stopala, poluotvorena usta u krajnjem položaju da uhvate još malo vazduha. I kosti zastrte bijelom kožom, jedva nešto plavkastom. I napast da nimalo ne iznevjerim te smanjene oblike, da ih uspijem obnoviti tačno kako ih vidim, svedene na glavninu. Kao smožden ne znam kakvom groznicom, u neodoljivoj potrebi da crtam kako mi ta veličanstvena i tragična ljepota ne bi izmakla. Svakodnevno, ja sam živio samo za taj dan – sutra će biti suviše kasno. Život, smrt, za mene sve bijaše zaustavljeno nad tim listovima papira. Ali, te crteže hoće li iko ikad vidjeti? Da li ću moći da ih pokažem? Da li ću živ izaći odavde? Mi smo znali da je odlučeno da se uništi taj logor, i mi unutra, sa upaljivom municijom, poslije povlačenja naših SS. I ja sam se pitao: zašto sam ovdje? Ima li to neki smisao, cilj, da preživim sve ovo? Taj univerzum besmisla da li je čestilište? I hoće li me on odvesti do otkrića istine? Sveden i sam na osnovno, hoću li završiti sa saznanjem do kog je stepena sve to što sam preživio bilo uzaludno?
Naučio sam da vidim stvari na drugi način. U mom slikarstvu, kasnije, sve je bilo temeljito izmijenjeno. Nisam ja pronašao blaženstvo djetinjstva zbog reakcije protiv užasa. Konjići, dalmatinski krajolici. Dalmatinke, sve je to postojalo ranije. Samo, poslije meni je bilo dato da ih vidim drugačije. Poslije prizora tih leševa lišenih bilo kakve spoljne oznake, svega suvišnog, oslobođenih maske hipokrizije i različitosti, kojima se ukrašavaju ljudi i društvo, vjerujem da sam otkrio istinu, istinu strašnu i tragičnu koja mi je bila data. Dalmatinski pejzaži su se vratili, ali su izgubili sve što je u njima bilo suvišno i lakomisleno. Dodati su tu pejzaži oko Siene – i to su doista goli leševi, izmučeni nevremenom.
Ali, zar mi je samo zog mog slikarstva bila potrebna ta velika pouka.
Jean Revol (Žan Revol): ZORAN MUŠIČ (Galerie de France)
U ovom vremenu kad je pojam majstorstva prokazan ili utopljen u grubost – u svim značenjima tog pojma – upotrebljenih sredstava, Mušičeva izložba – nekog Barbarigine koja joj je prethodila – poziva nas da razmišljamo o Delakroovoj izjavi o „nedovoljnosti Majstora“.
Mnogi pojednostavljuju što je manji nedostatak; mnogi komplikuju i pretrpavaju da bi sakrili prazninu, imajući u vidu krajnji efekat. Rijetki su – i uvijek su bili – oni koji znaju zacrtati objedinjujuću liniju, nanijeti boju koja oslobađa sile teže, koristiti fluidnost i prozirnost da bi se omogućilo bojenoj površini – toj živoj pokožici – da diše. Mi smo već toliko navikli na mrtva djela da se strastveno bacamo u potragu za takvom slikarstvom za nečim što tu nikada neće biti i da negiramo što bi tu trebalo biti.
„Za bistro oko – rekao je Bašlar – sve je ogledalo. Za ozbiljan i iskren pogled, sve je dubina.“ Eto nas lako u istoj ravni s Mušičevim svijetom: rječite slike, ali Mušičevim svijetom: ove slike su rječite, ali tako suzdržanom rječitošću da platno prvotno izgleda svedeno na nepredvidljivu igru boja, na profinjenost snova. Eto kako smo se našli u samom središtu elementarne stvarnosti, između neba i vode, pred nepokretnim svijetom kamena pretvorenog u sunđer svjetlosti. Prefinjenost igre izgleda djeluje kao potreba da se prvo uspostavi sama igra. Ali dovoljno je da se nadoda ili oslobodi jedna linija, podupre ili rastereti jedan ton i svijet se ukazuje sa svim onim što je neuhvatljivo.
Venecija – grad koji tone – podsjeća predivno na svijet čiji temelji dovršavaju nestajanje. Venecija nas tako podsjeća da taj svijet bijaše prevashodno svijet palata i crkava, svijet preživljenje slave koju umjetnost mora preuzeti jer je ona bila – beskrajno više od naše lažne jednakosti, razrijeđene pravom svakoga na izraz – vezna crta među ljudima. Život – i naročito život duha – nije li pomalo Jakovljeva ljestvica na kojoj se jedni penju a drugi silaze. Zaista, palate, crkve, stijene, gomile kamenja, sve se razlaže u neutralnom tonu, pošto niti jedan „komad stvarnosti“ – da upotrebimo ponovo izraz Delakroa – nikakav književni element, nikakva namjera – jer je u umjetnosti svaka namjera pogrešna – neće razotkriti jedinstvo stila. Može se reći jednako da slikar čini dio svoga sižea. On nije preko puta događaja, on se više ogleda u njemu ukoliko je on sam ta mjera. On je u srcu i u središtu djelatne vizije koja mu vraća i obnavlja njegov pogled, jednog prostora koji se širi i slaže, smanjuje ili povećava od sistole do diastole koje, izgleda, traže svoje ljestve: od sićušnog do beskrajnog.
Dovoljno je reći da je Mušič u optici velike Umjetnosti: realnost i njeno prevazilaženje – njeno izdvajanje – sredstva i njihovo preoblikovanje. Ta radost slikanja istovremena je s trenutno najživljim načinima hrabrosti gledanja. I čovjek se ne čudi više da je to oskudno slikarstvo, na površju tako krhko, moglo da ponese bez popuštanja uzvišeno tragičnu sekvencu 1970: „Mi nismo poslednji“. I tada je takođe sve bilo slikarstvo.
Bilješka
Zoran Mušič je i poznat i nepoznat našoj široj javnosti, čak i ako ona prati likovna događanja. Stručnjaci ga znaju, ali ne pišu o njemu onoliko koliko zaslužuje visoko mjesto u evropskom slikarstvu koje je on sam izborio. U novinama ga uopšte nema, tamo su rezrevisana mjesta za naše pariske majstore… i neka su, naši su, i dobri su. Da li je razlog tom diskretnom „odbacivanju“ činjenice da je Mušič djelovao uglavnom van granica naše zemlje, da je u Italiji poznat kao Antonio Music, i da ga Italijani pomalo, da li s pravom, smatraju svojim? Ne bih rekao. Razlog je u izvjesnom ne-elitizmu Mušičeva slikarstva, u toj ujednačenoj gami u kojoj samo vješto oko vidi majstorstvo, u jednostavnoj formi kojoj se raduje samo duh koji je kroz velika iskušenja stigao do vrhunske lakoće. Dalmatinski motivi, pejzaži iz Italije (oko Siene), strašni ciklus „Mi nismo posljednji“, sa slikama koje evociraju pakao Dahaua, gdje je Mušič, kao član pokreta otpora u Italiji, proveo godinu dana, to je Mušičev svijet. Ova dva teksta su na neki način vraćanje malog duga velikom slikaru, koji je pedesetih godina bio jedini naš slikar član „Pariske škole“ te se na velikoj izložbi „Pariz – Pariz, 1937 – 1957“ nalazi i jedna njegova slika. Ja sam zahvalan glavnom uredniku čuvenog časopisa „La Nouvelle Revue française“, maj 1981, što mi je poklonio novi broj i skrenuo pažnju na ove tekstove s preporukom da ih prevedem.
Prevod i bilješka: Ranko Risojević