Iz rukopisa “Moje stvari”
Dok se mladi pjesnik sa Sepetarevca suočavao s mirisom trulog mesa, duhom smrti i strvine, s kojim se tog dana nitko od susjeda nije bio u stanju suočiti, i to će mu suočenje donijeti naročit ugled među ljudima, pri dnu se susjednog obronka, u Ulici Sutjeska, odvijalo još jedno markantno samoostvarenje. Godinu-dvije od pjesnika stariji, S.K. zvani K, sitni prijeratni kriminalac, koji je džepario po gradskom prijevozu – uglavnom umirovljenice, po autobusima koji su vozili do groblja Bare – i poslužnik jednoga jedva nešto malo krupnijeg kriminalca, koji je po čaršiji noćnim prolaznicima za sto maraka “prodavao ciglu”, a onda je, kad je malo uznapredovao u lopovskoj hijerarhiji, sudjelovao u obijanju vikendica na Trebeviću, u prvih je nekoliko tjedana opsade grada postao ratni heroj.
Ali vratimo se nekoliko koraka unatrag, pa ispripovijedajmo legendu o njima dvojici.
Odrasli su u Ulici Sutjeska, koja je izvirala iz Ulice Đure Đakovića, koja je prekrila nekadašnji Koševski potok, kratko se nastavljala za zgradom Druge gimnazije, pa sjekla Ulicu kralja Tomislava i uspinjala se prema Džidžikovcu i Bjelavama. Većim svojim dijelom Sutjeska je sjenovit, pomalo vlažan i memljiv sokak, na koji samo izjutra padne malo svjetla, a onda se, kako se sunce uspinje k vrhu neba i spušta prema zapadu, Sutjeska biva sve zaklonjenija mračnija. Ustvari, jedna je to od onih tipičnih uskih gradskih ulica koje su nastajale po rubovima starih turskih mahala na lijevoj obali Miljacke. Prvo je tu, uz sami potok, bila sagrađena velika vojna pekarnica, da bi u godinama pred Veliki rat krenuo nicati niz nejednakih stambenih višekatnica, što će se nastaviti i za kratko doba Kraljevine Jugoslavije, da bi već u rana socijalistička vremena Sutjeska zadobila svoj konačni oblik. Ulica je u punom smislu dovršena kada je po nacrtu arhitekta Andrije Čičin-Šaina 1953. podignut modernistički stambeni kompleks na Džižikovcu, s kojim je vrh Sutjeske malo pomaknut, pa je ulica koja je ranije izlazila na Nemanjinu sad izbila ravno na Džidžikovac.
Sve je ovo utjecalo i na sastav stanovništva u Sutjesci. Bila je to jedna od onih sarajevskih ulica na kojima se ogledala cjelovita socijalna, obrazovna, karakterno-psihološka i nacionalna slika i struktura Sarajeva, Bosne i Hercegovine, Jugoslavije, od najgore sirotinje, socijalnih slučajeva, psihopatoloških tipova i ubojica, do sveučilišnih profesora, advokata, liječnika i umjetnika iz različitih oblasti, i neke stare, već ukorijenjene sarajevske gospode. Takva mjesta kakvo je bila Sutjeska, a kakva su bile i brojne druge ulice, kvartovi i mahale u gradu donosila su nezaboravna iskušenja naročito muškim djetinjstvima.
E, tu u toj ulici, na samome njezinom dnu, zemljopisnom i socijalnom, odrastao je, među brojnom braćom, sestrama i rođacima, u jednom memljivom suterenu J. Mršav, slabunjav dječarac, blijed i rahitičan, ali od rana upoznat sa svim oblicima tjelesnog i duševnog stradanja, što ga je učinilo neosjetljivim na boli, kako vlastite tako i tuđe. Neustrašiv, lišen bilo kakvih moralnih obzira, ali od najranijeg doba željan ljubavi, ispunjen potrebom da zadivi sve oko sebe, naročito one koji su veći, pametniji i bogatiji od njega i njegovih, pred rat se vucarao po gradu, u pratnji svoga zdepastog i malo priglupog druga, imena i prezimena S. K, kojeg su zbog specifičnog oblika glave podrugljivo zvali K. Ako bismo se na čas vratili u tu već daleku prošlost, i ako bismo u ovoj priči koju smo započeli s prvoškolskom fotografijom jednoga tragičnog sarajevskog pjesnika na čas prekoračili i te tri i pol godine u kojima će se razriješiti sudbine svakog od junaka u priči, tako da će na pozornici grada preostati samo bezoblični i nama već tuđi kolektiviteti, ako bismo se, dakle, vratili u 1990. godinu, u to doba kada Goran Milić Yutelom šarmira jedan pomalo ohol, Jugoslavijom ispunjen svijet, ugledali bismo izduženog, bolesno mršavog J-a, koji je upravo izašao iz zatvora, i ponosan je na to, kako hoda niz Ulicu kralja Tomislava, a nekoliko koraka za njim kotrlja se, za glavu niže tumaralo, u kojem prepoznajemo S. K.-a, zvanog K. Dok se tako jedan za drugim, u neko bistro i sunčano svibanjsko jutro, kreću prema Titovoj ulici, oni sliče onoj dvojici za koju nikada nisu čuli: Don Quijoteu i štitonoši njegovom Sanchu Panzi. Samo što te sličnosti nitko u gradu nije svjestan, osim nas koji smo u svom povratku u prošlost ostali nevidljivi, i uzalud nam je da se nasred Ulice kralja Tomislava raskrečimo i vičemo: gledajte ljudi, to nije budući sarajevski ratni heroj, zločinac i izdajnik naroda J, niti to za njim klapara njegov pobočnik, ratni heroj i zločinac S. K. zvani K, nego su to Don Quijote glavom, i vjerni njegov Sancho Panza! Jer kada bi se povratnike u prošlost u toj prošlosti moglo čuti i vidjeti, lako bi se ta prošlost mogla mijenjati. I to bi onda postala budućnost. A ako bi prošlost koju mijenjaju putnici iz budućnosti na taj način postala budućnost, onda bi se budućnost iz koje su oni stigli odmah pretvarala u prošlost. I nastao bi kaos u vremenu, pa bi neki ljudi, društva i zajednice, a možda i čitavi narodi, živjeli iz budućnosti u prošlost, dok bi drugi ljudi i narodi živjeli iz prošlosti u budućnost. I možda bi se nakratko sreli u tom jednom kratkom trenutku, u treptaju oka i u magnovenju.
S. K. zvani K posvuda je pratio J, koji ga je, kao pravi prijatelj, zlostavljao i ponižavao, pokazujući na taj način svijetu kakva je silna njegova moć. To je u K.-u budilo osjećaj krivnje i karakterističnu sinovljevsku želju da bude bolji. A biti bolji u svijetu koji su skupa stvarali J. i njegov vjerni pratitelj K, biti bolji značilo je biti mahnitiji i okrutniji, značilo je biti tako neustrašiv da te zaobilaze i ljudi, i neprilike. Jer svaka je neprilika samo posljedica neke slabosti u nama: ni kamen ne bi padao kada ga bace, kad u kamenu ne bi postojala strepnja pred budućim padom! Dobro, nisu J. i K. imali toliko razvijenu imaginaciju, niti su bili filozofske duše, pa da razmišljaju o strepnji kamena, ali otprilike takva je bila njihova dugo uzgajana, životnim očajima i poniženjima impregnirana neustrašivost. Naročito K.-ova, jer on je bio glup kao tamna noć i naivan kao ljubičica.
Sarajevski su lopovi, sjecikese i razbojnici, uključujući i sitne kriminalce i džeparoše, po tradiciji bili nezainteresirani za politiku, nastanjeni negdje izvan povijesti. Tako je bilo i to se nije mijenjalo kroz cijelo dvadeseto stoljeće, ili još od vremena kada se po dolasku austrijskih vlasti u Bosnu i s početkom modernizacije ove duboko zaostale, dalekozapadne pokrajine Otomanskog carstva, nabrzinu, u samo nekoliko sezona, formirala razbojnička kasta i klasa. Prije toga su, istina je, postojali hajduci, koji su harali po besputim dijelovima Bosne, pljačkajući putnike i karavane, kao što se i u gradovima, po kasabama i varošima, redovito pljačkalo, kralo i ubijalo, ali isključivo po dopuštenju i s potvrdom vlasti. Onaj tko bi mimo toga nešto nekome ukrao, nekoga potvorio, prevario, orobio, najstrože je kažnjavan, i obično je glavom plaćao miješanje u državne stvari. Naime, samo je na državi da ljudima oduzima nešto njihovo, da ih napoprijeko robi i nenajavljeno carini, dok su se razbojnici u modernom smislu riječi u turskoj Bosni smatrali veleizdajnicima, koji pokušavaju stvoriti državu u državi. Pljačkati je, naime, isto što i provoditi vlast. I nije u tome Osmanlijska imperija bila nekakav orijentalni izuzetak od europskoga pravila, kao što se to danas želi prikazati, jer je u neka ranija vremena, u zrela doba europskoga feudalizma, isto bilo i na Zapadu, kada je samo feudalac, u kojem je bila personalizirana država, bio ovlašten za pljačku, ali kada je građanstvo stupilo na povijesnu scenu i kada je država postala javna stvar, lopovluk je postao posvemašnji i svačiji. Turska je u Bosni propala zato što se nije modernizirala, i što lopovima nije dopustila da rade svoj posao.
Sarajevski lopovi, sjecikese i razbojnici, uključujući sitne kriminalce i džeparoše, bili su dakle nova klasa u društvu. Nisu se petljali u politiku, nisu se bavili narodnim poslovima, nisu dizali ni gušili revolucije, ali su osjećali zahvalnost vlastima koje su omogućile njihovo postojanje. Ili to nije bila zahvalnost, nego refleks opstanka, sjećanje na doba kada njih, lopova, u Bosni nije smjelo biti.
Tankovijasti i čvornati J, ružnoliki zlopogleđa, i pratitelj njegov vjerni S. K, zbog specifičnog oblika glave pogrdno zvani K, nisu imali svijesti o vremenu. Nisu znali ništa o povijesti, ni o modernizaciji koja u Bosni nastupa s ljeta 1878. Ništa nisu znali o Turskoj i Austriji, osim što su osjećali da im se Turska upisala u osobna imena, pa im je time bila zeru bliža. Jedina historijska ličnost koju bi njih dvojica spominjali, a spominjali su je tih predratnih godina i ostali pripadnici njihova lopovskog ceha, bio je maršal Jugoslavije Josip Broz Tito. Pokojni. Kleli bi se, s otvorenim dlanom na prsima: Tite mi mrtvog! A S. K. zvani K, jednom je naivno, pametan da se napravi, rekao i: časne mi Titove pionirske riječi! O, kako su ga samo grdno ismijali! Tako je naučio da se, uz otvoreni dlan na prsima, govori: Tite mi mrtvog! Ili mrtvog mi Tita! Ili Tita mi! I kako bi se prisegnulo, tako bi se i slagalo. Ali ne zato što se nije poštovalo onog u koga se kune, nego zato što ozbiljan lopov ne drži do zakletve koju daje otvorenog dlana na prsima. Ozbiljan lopov, a takav je bio J, i takav je uz njega želio postati i S. K., stisne pesnicu na prsima, kad izgovara zakletvu koju ne namjerava prekršiti. Premda se i tada zaklinje Titovim imenom, on skupljenom šakom potvrđuje sebe. On tako jamči za svoju lopovsku čast. Ako je prekrši, neće više biti lopov!
Sarajevski lopovi, sjecikese i razbojnici, uključujući sitne kriminalce i džeparoše, u godinama pred rat poštuju vlast. Vjerni su idealima bratstva i jedinstva. Oni su, u određenom smislu, branitelji i jamci društvenog poretka. Takvi su, dakle, J. i S. K., dok se tog obećavajućeg dana 1990, Ulicom kralja Tomislava spuštaju prema gradu. J. je upravo izašao iz zatvora, u kojem je posvršavao neke životne univerzitete, a S. K. ga prati vjerno, nalazeći razloge svomu postojanju u uzvišenoj životnoj mudrosti i lopovskoj vještini svoga druga. Bez njega, on bi bio izgubljen.