Iz rukopisa “Moje stvari”
Majka je oko deset ujutro otišla na posao. Dan je bio leden i miran, propadivao je suh i sitan snijeg. S. K. zvani K. je, s jednim suborcem pola sata kasnije došao po pjesnika na Sepetarevac. Obojica su preko ramena nosili kalašnjikove. K. nije ponio svoj paradni shot gan, koji bi sigurno imao uza se da prilika nije ovakva i da nije tako bijesan. Jesi li ti taj i taj, pitao je pjesnika. Je li ti pišeš za te i te splitske novine, pitao je. Jes li ti napisao da ja u Sarajevu držim kupleraj sa Srpkinjama, pitao je dalje. Samo na posljednje pitanje pjesnik je odgovorio odrično. Nisam, rekao je pjesnik.
Na zadnjem sjedalu bijelog golfa bila su još dvojica dopisnika splitskih novina iz Sarajeva. Onaj stariji, blijed kao zid. Mlađi, uplakan. Sva trojica stisnuli su se na zadnjem sjedalu, S. K. zvani K. prijetio im je sa suvozačkog mjesta. Suborac je, s volanom u rukama, po propisu obavljao sve svoje vojničke dužnosti i nije se miješao. Od vrha Sepetarevca do Sutjeske, i baze u Sutjesci, nekoliko je stotina metara, i dvije-tri minute vožnje. Tamo je S. K. zvani K. išao od zarobljenika do zarobljenika, gurao im pod noseve telefaksom dostavljenu kopiju stranice iz splitskih novina, sa člankom koji je potpisan imenom Ž. G., u čijem naslovu stoji da S. K. zvani K., zamjenik komandanta J, i predratni sitni kriminalac, u Sarajevu drži kupleraj u kojem rade zatočene kurve iz Srbije. Stranica je telefaksom stigla iz Makarske, šalje me Amela, koja mu jebe majku kroz majku, i govori mu sutra s djecom ide u Zagreb, ravno u kanadsku ambasadu, da traži vizu, a njemu eto i Sarajeva i njegovih srpskih kurvi, neka se jebe s njima, nju i djecu u životu neće više vidjeti.
K. je telefonirao Ameli, plakao je, molio da mu ne spušta slušalicu, ali Amela je bila nedokazna. Triput mu je spuštala slušalicu, i triput je satelitskim telefonom uspostavljana veza s Makarskom. Četvrti put nije se više javila, i tad je K. odlučio da na žrtvenik svoje ljubavi prinese glavu novinara koji ga je oklevetao. Ustvari, pogrešna riječ! K. nikada nije čuo za klevetu i klevetanje. Možda bi razumio kad bi mu se reklo da ga je netko nabijedio. Ili da je na miliciji lažno svjedočio protiv njega. Da je nepoznat netko rekao da je on, K., džepario po tramvaju, a da to nije istina. Ovako, K. uopće ne razumije o čemu je tu riječ. Zbunjen je onim što piše u splitskim novinama. Ne samo da on nije otvorio kupleraj, niti mu je jasno kako se to radi, i odakle njemu kurve iz Srbije, nego K. nikad nije čuo da u Sarajevu postoje kupleraji. Sjeća se kako je kao klinac dvaput ušao u Drinu, gdje ga je J. poslao da “skine mrak s očiju”. Prvi put su ga potjerali, drugi je put popio šamarčinu od konobarice. J. ga je ismijavao, govorio: ti fakat povjerovao, a ja se zajebav’o. K. se tad nije usudio pitati a što je on to fakat povjerovao. K. se nikad ništa nije usuđivao pitati. Ili bi se poklopio ušima, ako bi nešto trebalo upitati jače, ili bi stvar rješavao šakama, ako bi trebalo pitati starije. Pitanja su stvar slabosti i gluposti. Pitaju samo oni koji ne znaju…
A sad je, gledajući telefaks kopiju članka iz splitskih novina, bio zbunjen pred tolikim pitanjima koja su mu stizala u pamet. I to što je bio zbunjen u njemu je rađalo strašnim gnjevom, koji mu je mutio razum. Ustvari, ono malo od razuma što je to prestarjelo dijete pronalazilo u sebi. Kad su mu pokušali reći da najprije treba ustanoviti koji je od četvorice dopisnika splitskih novina napisao članak zbog kojeg ga sad Amela želi ostaviti, K. je bio siguran da to opet od njega prave budalu, kakvu su pravili cijeloga njegovog bijednog života, otkako je progledao i progovorio u Sutjeskoj ulici, i prvi put se potukao pa dobio batine. Ali kako se usuđuju to mu raditi kada je on sad ratni junak? On je taj branitelj i branioc, kojemu je J., dok god je on na Igmanu, povjerio Sarajevo na brigu? Što je više o tome mislio, to je bijes u njemu dalje rastao. I u tom su bijesu najednom proključale sve one nepravde koje su mu učinjene jer nešto nije baš najbolje shvatio, jer je bio slabiji, jer ni kao dijete nije izgledao kao malo pitomo biće, kao mladunče ljudsko, nego je i tad bio samo bijedna i ošugana mahalska sirotinja. Kažu da u djeteta ni govno ne zaudara, i da je dječak odrastao kad mu se znoj po mušku osjeti, kao što je i djevojčica odrasla kad joj se u znoju čuje ona svakomjesečna divlja krv. E, u K.-a je i prije nego što je prohodao govno bilo kao u starca. Pa su ga tukli, i sad su mu svaka pretrpljena batina i svako poniženje koje je uz nju išlo bili na duši.
U bazu ih je priveo trojicu. Četvrtog o kojemu su svi govorili, nije bilo. On je, kažu, negdje izvan opsade, u Kiseljaku ili u Mostaru. K. nije znao je li ga to opet varaju, muntaju, šaltaju, je li to opet prave od njega malu budalu, ili stvarno postoji netko tko sjedi u Kiseljaku i Mostaru, i njega otamo opanjkava da radi sa srpskim kurvama. U jednom trenutku na um mu je palo da je taj neki Ž. G., tako su mu rekli da se novinar zove, u Makarskoj sreo njegovu Amelu, i da je sve to nalagao samo da bi ga ona ostavila. U Vojnoj enciklopediji postoji pojam Specijalni rat. Ovo je specijalni rat, mislio je K. I u tom su ratu protiv njega zaratila sva četvorica novinara splitskih novina.
Pjesnik sa Sepetarevca nije se stigao uplašiti. Bio je u priči “Kandilo”, koju nikada neće dovršiti, i nije mu stiglo doprijeti pameti doprijeti ono što se događalo. Dvojica suputnika sa zadnjeg sjedišta bijelog golfa, N. S. i Z. D. kao da su bili svjesniji od njega. K. im je, vjerojatno, nešto rekao prije nego što su došli po njega, i to ih je obojicu prestravilo. N. S. je možda plakao, ili se pjesniku samo učinilo. Istina, i K. ga je vidio kako plače, ali njemu to ništa nije značilo. Muškarci plaču čim su slabiji. Kao psi koji se pred jačima od sebe izvrnu na leđa. O tome je K. sve znao. Ako i nije razumio o čemu se radi, onda je osjećao. I time je bio bliže konačnom saznanju nego da je znao sve. A Z. D, najstariji od sve trojice, i jedini kojeg je K. poznavao, jer ga je viđao na televiziji i znao je njegovo ime, bio je bijel kao zid. Svoj strah on nije ni skrivao ni pokazivao.
Treći je K.-u bio najgori: slabašni glavonja, kao da nije ni prisutan, kao da ne zna što mu se događa i kao da ga nije briga što će mu se na kraju dogoditi. Taj treći je Hrvat, a ova dvojica su Muslimani. K. je to naprosto znao. Svima im se u imenima čuje šta su. Nama u Sarajevu nikada nije bilo važno što je tko, e to bi i K. umio reći da ga je netko upitao, nama u Sarajevu nikada nije bilo važno je li netko Hrvat, Musliman ili Srbin, ali se nekako u imenu uvijek moglo čuti je li netko Musliman ili nije Musliman, je li netko naš ili nije naš? K. je, kao i J., uvijek bio dobar i s onima koji nisu Muslimani, i vazda je u raji bilo onih koji nisu Muslimani, pa evo i sad u jedinici ima puno onih koji nisu Muslimani, nego su Srbi i Hrvati. Ali nešto je u njima tuđe, osjećao je K., premda ne bi umio reći to što osjeća, i nije mislio da je nešto tuđe u ovim Srbima i Hrvatima u jedinici, nego je nešto tuđe u tim tuđim Srbima i Hrvatima. I to što je osjećao prema njima kao da se sabralo upravo u ovom slabašnog glavonji pred njim, koji skupa s drugom dvojicom, sjedi na tri stolice, ispred pisaćeg stola u bazi. On ne samo da ne zna šta mu se događa, ne samo da ga nije strah, nego kao da ne živi na istom svijetu sa svim ostalima. Pomislio je da ga sastavi šakom u glavu, pa je najednom shvatio da to nikako ne može učiniti. Zašto ne može? Zašto ne može? Zašto ne može? Zašto ne može, nikako K. nije to pitanje mogao smetnuti s pameti, i nikako ga nije mogao udariti. Kakav je to stvor kojeg on ne može udariti?