(Sir Thomas More, II. čin, 4. prizor)
Uzmite sada da dreka ta vaša
Veličajnost svu Engleske nadglasa;
Zamislite sad kukavne došljake
S djecom na plećima, prtljagom bijednom
Gdje k lukama klipšu da ih otpreme,
I sebe gdje ko kraljevi sjedite,
Vlast sasma stišavši pobunom svojom,
Gordo zagrnuti mnijenjima čvrstim;
Što postigoste? Reći ću vam: dadoste
Do znanja da bahata sila ima
Prevladati, svekolik suzbiti red;
A tako nitko od vas ostarjet neće.
Jer silnici drugi s hlepnjama svojim
Istom silom, po istom pravu i pravdi
Vas bi napali, i ko lakome ribe
Hranili bi ljudi jedni se drugima.
[…]
I uzmimo sada da kralj, milostiv
Vazda ako prestupnik se pokaje,
Ne presudi po težini vam prijestupa,
No samo vas progna, kamo biste pošli?
Koja bi zemlja vam, po zločinu vašem,
Zaklon dala? U Francusku, Flandriju,
Njemačku, Španiju il Portugal išli,
Koji god kraj nepripadan Engleskoj,
Nužno ćete stranci bit: bi l’ milo vam
Nabasat bilo na narod tako divalj,
Ogrezao u nasilju tako groznom
Da stan vam na zemlji dozvolio ne bi,
Noževe brusio na grlima vašim,
Ko pse vas šutao, baš ko da od Boga
Ne potekoste, i ko da počela
Nisu i za vas stvorena, no njima tek
Dosuđena, što biste o tome rekli?
Takav je, eto, sa strancima slučaj;
I takva orijaška neljudskost vaša.
(preveo D. T.)