Negdje između nekropole stećaka Radimlja i autobusnog kolodvora u Stocu nalazi se vremenski stroj. S jedne strane ostaje moj svakodnevni život, nataložene godine i brige. S druge strane te nevidljive linije čekam ja, sa šesnaest godina, školskim ruksakom, par presvlaka i violinom. Stepenice Almine kuće škripe pod bosim stopalima. Sjedimo na kamenom prozorskom okviru i pričamo o glupostima. Na Bregavu odlazimo pješice, u platnene cekere trpamo ručnike i boce s vodom. Na povratku pijemo Cedevitu u Noti. Krijemo se iza kuhinjskog prozora i pušimo cigarete. Noć dočekujemo tiho, susretljivo. Frotirni prekrivači mirišu na omekšivač. Ujutro ćemo preskočiti doručak i pojesti svježe breskve iz bašče.
Danas nisam mogla pronaći prodavnicu u Stocu. Svi izlozi koje sam poznavala bili su ili zakovani ili prelijepljeni plakatima pjevača i lokalnih stranki. Na mostiću koji vodi prema Alminim roditeljima stariji čovjek hranio je patke. Nisam željela upaliti navigaciju, nekako mi se to činilo pogrešnim. Na prvom skretanju lijevo, i samo nastavi, naći ćeš dvije, pa biraj, uputio me.
Odlučujem se za piljaru Esopromet. Biram kekse s čokoladnim kapljicama i dvadeset deka kave. Blagajnica nosi široku, cvjetnu haljinu i ljubazno me pozdravlja. Rukom poziva mladu djevojku crne kose da priđe. Objašnjava mi kako ju uči poslu, neću se ja ljutit. Prstom polako pronalazi barkod i drži djevojčinu ruku dok ga prislanjaju na čitač. Pitam je mogu li dobiti i vrećicu, idem u goste.
„Za goste ova ukrasna“, pokazuje djevojci na zakačene vrećice iznad blagajne.
Pohvaljuje ju i zadovoljno se smješka, te mi sprema stvari, da se ja ne mučim. Šuti na trenutak i potom uzima čokoladu s rižom s blagajne, stavlja i nju u vrećicu. Svakako su na akciji, marka gore-dole, smije se i pozdravlja me.
Stariji čovjek i dalje hrani patke, pogledava prema mojoj vrećici i podiže palac s odobravanjem. Gledam u svoja stopala. Čini mi se da hodaju sama.
Nešto ranije na predstavljanju izdavačke kuće Buna i knjige Ante Tomića, Almin Kaplan rekao je kako su željeli stvoriti knjige koje su lijepe.
Alminu majku zatekla sam u avliji kako zalijeva cvijeće. Zagrlila me i obrisala suze.
„Lijepa, stara vremena“, šapnula je u moj vrat.
Učinilo mi se da govore o istoj stvari.