Na letovima između Zagreba i Frankfurta, pa Frankfurta i Leipziga, te na aerodromima, u čekanju, pročitao sam knjigu “Između poslušnosti i savesti”, objavljenu u beogradskom Biblosu, u kojoj su sabrana predavanja, obraćanja i intervjui, uglavnom na teološke i društvene teme. U knjizi se živo raspravlja o temama slobode, odnosa čovjeka i Boga, te o tome što u Crkvi jest, a što nije sveto. Na put koji će za mene biti vrlo stresan, jer ću na njemu biti primoran da neprestano igram sebe samoga umjesto da naprosto budem ja, ponio sam još dvije knjige. Jednu koja je provjerena, jer sam je već čitao: “Zimski dnevnik” Paula Austera. I drugu umirujuću, jer je bliska mojim interesima, a vrlo udaljena od životnog trenutka: “U pohvalu sjene” Junichira Tanizakija. Na čitanje sam prvu uzeo onu koja mi se učinila najtežom, jer bi me mogla najviše obvezati, tek da je onjušim i prelistan dok čekamo ukrcavanje za Frankfurt, ali je na kraju do posljednje stranice neću skloniti od očiju, i po njoj ću, po knjizi “Između poslušnosti i savesti”, pamtiti putovanje u Leipzig, i sve ono što mi se tamo događalo. Na kraju, naime, postoji u toj knjizi nešto što ima veze i s tom nagradom, i sa svečanošću dodjele kojoj sam bio podvrgnut, i s govorom koji sam u Leipzigu pročitao…
Vladan Perišić pravoslavni je paroh u Dubrovniku. Filozof i kršćanski teolog, umirovljeni profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu. Vrlo aktivan na Ljetnoj školi teologije i na Mediteranskim teološkim susretima, što ih je 2019. u Dubrovniku pokrenuo biskup Mate. Prije tri je godine u Dubrovniku objavio “Dubrovačke besjede”, s podnaslovom “tumačenje jevanđelskih perikopa” (perikope su, prema Anićevom Rječniku, ulomci iz Svetog pisma, koji se čitaju na misi i predlošci su za propovijedi), knjigu izvanredno zanimljivu, koju čitam dugo, a daleko sam od tog da sam je pročitao. Dva su razloga: štedim je, da mi više ostane za poslije; ovakve tekstove nema smisla čitati jedan za drugim i odjednom, jer se tako gubi i smisao propovijedi, i smisao pripovijesti. A u Perišića je i jedno i drugo veoma važno: da nije propovjednik i tumač Svetog pisma, da nije teolog u nekom gotovo drevnom smislu riječi – onaj koji govori o Bogu, a ne o firmi koja Ga negdje predstavlja, Vladan Perišić bio bi veliki pripovjedač. Jasnoća s kojom piše i argumentira biva nadograđena izvanrednim darom iznošenja pripovijesti. Njegova predavanja su zapravo pripovijesti. Njegove propovijedi i “tumačenja jevanđelskim perikopa” također su pripovijesti.
Knjiga “Između poslušnosti i savesti”, međutim, neka je vrsta intelektualne i etičke osobne iskaznice, ili vrlo hrabro predočenog osobnog manifesta. U njoj Perišić insistira na tome da čovjek u svakom trenutku mora biti svjestan razlike između Boga i Crkve. O vjerskom fundamentalizmu kaže da je to “bolest vjere”, a “fundamentalizam u religiji jeste nešto kao kič u umetnosti, želeo bi i sam da bude umetnost, ali ne dobacuje dotle”. Naciju doživljava kao fikciju, nešto što svakako nije od Boga, nešto što je više manje slučajno. U pozdravnoj riječi na otvaranju jednog teološkog simpozija u Trebinju, Vladan Perišić kaže, recimo, ovo: “Bog nas je stvorio slobodnima, na svoju sliku, a kao slobodna bića mi moramo izabrati ili 1) nacionalni identitet ili 2) hrišćanski identitet. I nemojmo se zavaravati da možemo izabrati oba. I kaže: “Ako na krštenje ne gledamo samo kao na puki obred, nego se zagledamo u njegovu suštinu, onda je kristalno jasno da tim činom mi svoj identitet prestajemo da crpimo iz naroda ili nacije i počinjemo da ga temeljimo isključivo na Bogočoveku Isusu. Zato istinski hrišćani i jesu sablazan ovom svetu (kada npr. sledeći Isusov primer, kao uzor vrline Srbin navede Albanca, Hrvat Srbina, Bošnjak Hrvata itd.). Jer, iako su u ovom svetu, hrišćani, upravo prihvatanjem Isusovog jevanđela, nisu više od ovog sveta.” Perišić s ubojitom preciznošću tumači nužnost da teolog ostane slobodan od crkvene hijerarhije, a onda i razlaže mit, neutemeljen na Svetome pismu, o Božjem ili božanskom karakteru zemaljskih hijerarhija. Kada argumentira svoje stavove o Bogu i kršćanskom vjerovanju, on se, načitan, upućen i slobodan kakav već jest, vrlo slobodno obraća različitim autorima, od protestantskih ili katoličkih teologa, preko očeva Crkve, pa nazad do pape Franje ili do Josepha Ratzingera. Za njega ne postoje protestantski, katolički, pravoslavni teolozi, nego oni koji jesu kršćanski teolozi i oni koji to nisu. Teolog, pak, treba biti “veran Bogu. A Crkvi samo onda i samo onoliko koliko je ona verna Bogu.” Teolog treba slijediti Isusa, a, slijedi Perišić Vikentija Larinskog ili Vincentiusa Lerinensisa vel Lirinensisa, “ako on svojim govorom želi da se svidi dekanu, biskupu, patrijarhu ili papi, on ne treba ni da govori”.
Nabrajajući saveznike teologa i teologije, Perišić uz razum, sumnju i filozofiju ističe značaj sekularnog humanizma i sekularne države. Oko sekularnog humanizma pozvat će se na papu Benedikta XVI, koji je govorio o “zdravom sekularizmu”, te će poantirati: “Zabranjivanje crkvi da se meša u državne poslove moglo bi joj biti od pomoći da se udalji i od smrtonosnog zagrljaja ostalih nabeđenih čuvara nacije.” Ali je još zanimljivije zašto Perišić i sekularnu državu smatra saveznikom teologije, pa na kraju i saveznikom vjere: “Svi hrišćani, a naročito teolozi, treba da svakog dana zahvaljuju Bogu što ne žive u starom ili srednjem veku, nego u savremeno doba, kada je, barem u zapadnim demokratijama, nezamislivo kažanjavanje (mučenjem, sakaćenjem ili ubijanjem) teologa (ali i ostalih ‘neposlušnika’) čija misao nije uvek u potpunom skladu sa stavovima službene crkve. Ovo stoga jer istorija nedvosmisleno pokazuje – da je do crkve, sve te metode bi i dalje bile na snazi kada ih ne bi zabranjivala sekularna država. Tako se pokazuje da je sekularne država sa dobrim zakonima jedan od glavnih oslonaca ne samo slobodne misli uopšte, pa onda i teološke, nego i glavna odbrana od ataka na imovinu i život koji bi službena crkva mogla preduzeti protiv člana crkve koji joj nije po volji. Stoga ne bi bilo pogrešno u liturgiju inkorporirati molitvu (ili barem prozbu) za sekularnost države.”
No, zašto se mene, dok ovo čitam na nebu iznad Europe, toliko tiču riječi jednoga kršćanskog teologa, pa još i dubrovačkog pravoslavnog paroha, ako nisam ni u kakvoj obavezi prema Crkvi, jednoj ili drugoj, i ako je ono u što vjerujem tajna i za mene samog? Najprije zato što se Perišićeve riječi o slobodi teologa ili o slobodi kršćanina uvijek tiču slobode čovjeka, pa onda i moje osobne slobode. To je zato što on ne nastupa ni iz jedne druge tvrđave, osim tvrđave vlastitih misli, uvjerenja i osjećaja. Ali još i važnije: Perišić nastupa kao tumač pripovijesti, onih iz Svetog pisma, kao i onih iz životne svakodnevice, u kojima i sam živim, tumačim ih, a mjestimično ih i prepripovijedam, mijenjam, prispodobljujem vlastitom unutarnjem svijetu. Način na koji on ispisuje, izgovara i zagovara svoju teologiju u sebi ima nešto što je blisko književnosti i umjetnosti, jer je blisko čovjekovoj naravi i nekoj općoj ljudskosti. To je i inače vrlo snažna i upečatljiva karakteristika velikih teologa: od svetog Augustina – dok god je teolog, a ne ideolog ili teoretičar Crkve kao države i njezin zakonodavac, preko pjesnika svetog Franje, sve do junaka našeg doba Dietricha Bonhoeffera, Karla Rahnera, Jürgena Moltmanna, Pantelisa Kalaitzidisa, Željka Mardešića, Ivana Šarčevića… svi oni govore o nečemu što me se na najbliži, a katkad i na najsvakodnevniji i najprostiji način životno tiče. I što je predmet umjetnosti. Bog je Bog u istoj moždanoj i vasionskoj regiji u kojoj je i umjetnost umjetnost. Crkva, država, vojska, partija i policija u drugoj su moždanoj i vasionskoj regiji.
Dva su mjesta velikog zanosa, da ne kažemo autorskog nadahnuća u knjizi “Između poslušnosti i savesti”, dubrovačkog paroha Vladana Perišića. Prvi je u fragmentu naslova “Granice crkve” i u zaključku da nam nisu i ne mogu biti poznate granice mistične, metafizičke Crkve, pa time ni tko takvoj Crkvi pripada, gdje se poziva i na Augustina, te da Bog ne pita Crkvu koga će spasiti, nego spašava koga On hoće. Drugo mjesto cijelo je, ovom čitatelju fascinantno pisano i argumentirano poglavlje “Paradoks uzajamnog potčinjavanja”, ustvari predavanje održano u ožujku 2023. u dvorani Dubrovačke biskupije, te dvije godine kasnije u dvorani Riječke nadbiskupije. Ljepšeg, svojom ljepotom ganutljivijeg iskaza o kršćanskog i ljudskoj ljubavi i uzajamnosti ne pamtim da sam u suvremenika čitao.
U intervjuu Branimiru Pofuku, koji je također u knjizi, govoreći o opasnostima koja prijete od vjere u kojoj nema uma (bezumne vjere?), Perišić citira rečenicu Tome Akvinskog koja bi valjda trebala biti uklesana u našu svijest, bez obzira na to u što vjerujemo: “Timeo hominem unius libri”, ili “Strah me je čoveka od jedne knjige”, i papu Franju, koji se na nju precizno, ali i duhovito nastavlja, govoreći: “Ne bojim se ljudi koji ne veruju, nego onih koji ne misle.” Vladan Perišić čovjek je od mnogih knjiga, upečatljive pameti i raskošna talenta i nadahnuća. Dobro sam postupio što sam na put nosio njegovu knjigu. Danas je Vladanu Perišiću blagdan Uskrsa.