Nataliji Todorović
U toploj postelji vrata,
vatrom brade i drhtajem ramena,
grli violinu.
Ruka srasla sa gudalom,
prsti se istežu u niti strune,
snen pogled dubi dubinu nedogleda.
I zvuk zatreperi,
pa se razlije dvoranom,
kao talasići rijeke u plićaku.
Šapat tišine, žubor potoka,
uzdah duše, skerco, jauk sudbine,
pa opet melemni glas slavuja.
Zatim, u nijemom sazvučju
melanholije, sjećanja, nade,
u kovitlacu nota, gube se:
gudalo, ruka, tijelo violine;
violinistkinja nestaje u svom pogledu,
dvoranu i publiku guta praznina.
Ostaju samo strune s kojih
trepet šalje tajanstvene poruke
neodgonetljivosti vasione.