Dočekali smo jutro na granici Bocuane i Zimbabvea. Prozori kombija su postali mlečni. To je najavlo ono što će doći. Stakla su se razbristrila. Dve žirafe su se nagnule do nas. Njihove zavodničke trepavice su bile u nivou naših lica.
– Ajde napravi facu kao žirafa – rekao sam Nataši.
Ona je zatreptala.
– Sad kao majmun.
Ona je poprimila izraz nestašnog zaprepašćenja.
Dejvid Livingston, škotski lekar i istraživač je, u svojim Misionarskim Putovanjima i Istraživanjima u Južnoj Africi iz 1857., zapisao da je dvadeset minuta nakon isplovljavanja sa ostrva Kalai video stubove dima kako se povijaju prema vetru i mešaju sa oblacima. To je ličilo na vulkan. Bili su to vodopadi. Vodopadi su pošli ka nebu.
Ubrzo smo videli stubove dima.
Osetili smo iskre vode na licu.
Pomorandža se usijala i rastopila u zrake u koje se ne može gledati.
Stotine sunčevih snopova propušteni su kroz krošnje. Kroz njih je šibao vodeni prah. Sunčevi zraci bili su mali vodopadi.
Duga je svetlela. Ona je bila deo veće duge.
Bože što je bilo lepo. Sav vazduh je bio obojen.
Voda je kapala sa grana.
Slušao sam ujednačeno sveprožimajuće:
Šššššššššššššššššššš!!!!
Ratnici Makololo nazivali su ovo mesto Mosi-oa-Tunia, para koja grmi.
– Teško je shvatiti skalu onoga što leži pred tobom – zapisao je Livingston. – Niko ne može da pojmi gde tolika voda odlazi. Izgleda kao da je zemlja guta.
Zlatila se litica na kojoj se voda lomila.
Vodopad je bio dvaput viši od Nijagare, širok hiljadu sedamsto osam metara a visok sto osam.
Najviši na planeti.
***
Ovo je bilo ostvareni san Kaspara Davida Fridriha.
Pola vode je padalo a pola letelo. Spiritualni slap se podizao nad stvarnim kao duh.
Pena je jurilila u ponor. Para u nebo.
Asocijacije su bile: pakao i raj.
– Jesi video ovako nešto? – pitala me Nataša.
Bele pare su kuljale uz liticu. Padala je kiša na stenu.
To je bio bog!
Na Nijagari, Indijanci su žrtvovali device.
Makololo su se molili na mestu gde se čuje para koja grmi i gde se vidi njen duh.
I pevali su
Limbaji! To ne zna niko
Odakle dolaziš i kuda ideš.
Bio je to kraj formi.
Sve je nestajalo u belilo, u maglu, u šum. U ništa.
Hiljadu odvojenih vodopada izviralo je iz stene.
Potkovica voda je usporila.
Polako su padale draperije.
Predeo – sad puko nagađanje – do malopre je bio vidljiv.
Šum se pojačao. Zatvorio sam oči i sjedinio se s njim.
Vrisnuo sam. Vodopad se opet pojavio i opet počeo da se magli.
Majmun je sedeo na drvenoj ogradi mosta. Pravio je facu kao Nataša. Stene su bile mokre. Neke od tih su opasne tačke. Znam da su opasne. U Americi bi sve bilo bolje obezbeđeno, da niko ne može da tuži.
Pena je kuljala.
Nalazio sam se u kraljevstvu Artura Gordona Pima.
Bio sam medju dimovima, duhovima, dugama i sijajućim svetlima.
Osećao sam srećnu malaksalost kao posle ljubavi.
Nije se razlikovala voda od pene, pena od vodenog dima, dim od vodenih iskri ili od oblaka.
***
Često Evropljani govore o Livingstonu kao o čoveku koji je stvorio Viktorijine vodopade. Do vodopada su ga doveli poglavica Sekeletu i dvesta Makololo ratnika. Na ostrvu nazvanom Kalai našli su tvrđavu ukrašenu ljudskim lobanjama i Sekote grob obeležen sa sedamdeset slonovskih kljova. Livingston je svoja iskustva objavio je u Misionarskim Putovanjima i istraživanjima u Južnoj Africi.
– Najlepši pogled koji sam video u Africi. – zapisao je Livingston. – Niko ne može zamisliti nešto ovako na osnovu bilo čega što je video u Engleskoj, na ovakve scene mora da gledaju anđeli u letu.
***
Na mostu uzvodno od vodopada lokalci su nudili bandži džamping. Elastični konopac mi je igledao kao nešto zaostalo iz rezervi iz Korejskog rata. Čovek je vezivao konopac oko mlade devojke. Mršava plavuša, verovatno Amerikanka, zverala je oko sebe. Bila je veoma uzbuđena. Ja sam se plašio i da pogledam preko ograde. Devojka je bila kao mladi pas, pegava, zelenooka. Apsolutno besmrtna. Odbacila se je. I skočila.