U školskoj kuhinji svakoga jutra pekao jaja na masti. Prije toga zalijevao jorgovane i tulipane. Kući se vraćao motorom, trubio na sav glas, da malo draži ćuku. Popodne mutio palačinke, recept rukom ispisao u plavoj bilježnici. Brao kupine i šumske jagode, u avliji perio mušice. Predvečer išao na Neretvu, u prsluku i gumenim čizmama. Ribe na revere kačio, na kamenu im utrobu vadio. Iz škole donio harmoniku, pred praznike svirao „veju, veju pahulje“, po selu obilazio, pjesmom ih skupljao. Na kauču priče pričao, unuke po ramenima poslagao, bio nilski konj i nosorog i klokan i tigar. Put od kuće do štale prokrčio, kozliće po noći pokrivao. Vruću vareniku u šolje točio, lizao brkove od bijele pjene, smijao se okruglim dječjim očima.
Jedno jutro pošao sjeći draču. Nije se vratio.
Preko pijace prolazim šuteći. Kockaju se živima i mrtvima, važu, pretaču i rastaču. Pošto šljive, pošto kruške? Pošto naši, pošto njihovi? Na vagu, obavezno na vagu, valja račun iskrojiti i ispisati, opečatiti i ovjeriti. Pošto kilo suza? Čije su? Čije više koštaju? Ima li išta na akciji? Pošto život, običan, jednostavan? Samo ne zaboravite na vagu, nisu svi isti. Pošto mladost? Pošto dani, godine, sati i minute?
Umjesto feninga brojim sjećanja. U ratu nema kusura. I nema na veresiju.
