I
Hodanje za mir
Od novembra jedne,
do februara naredne godine
stotinu i osam budističkih monaha
u zemlji Car Je Go,
samo u skromnim haljama,
kroz kišu, vjetar, snijeg,
i jalovo sunce,
hodali za mir.
Snagom sporohodajućeg spokoja
htjeli da ugase vatru,
obuzdaju haos
koji je u njihovoj zemlji,
izvan tišine hrama,
užgao Harlekin.
Veliki mediji o tome su,
uglavnom, šutjeli.
Unosnije im – bolje
se plaćaju –
Harlekinove vratolomije:
prijetnje i laži,
gaženje tuđih cvijetnjaka.
II
Hodanje za poeziju
Miroslavu Mandiću
Moj davni poznanik
još od sredine osamdesetih,
mnogo puta hodočastio poeziju.
Od groba do groba,
od humke do humke,
od pjesnika do pjesnika:
od Cankara do Njegoša,
od Prešerna do Helderlina…
Hodao. Šutio. Gledao.
Jednom, kad je došao
u moj mali grad,
kratko me je
učio strpljenju:
“Vidi, kad sipaš vodu,
nikad ti ne treba
jak mlaz.
Nego neka curi,
curka, kàpa,
sporo i neumoljivo
kao život.”
Poslije sam živio i ovako,
i onako.
I sporo i brzo,
griješio,
pa ispravljao
krive drine…
Ali nikad.
baš nikad,
nisam zaboravio
tu važnu lekciju.