B. povodom “Velegradske pesme” V.P.
Navratio bih opet kući, svojoj ženi,
očima našim opet, o nama dvoma opet,
o naklonosti njenoj prema zelenilu,
o sklonosti mojoj uzaludnoj da začnem
pesmu od nule, od jezika samog, ušima
našim opet, poglêdajući kroz prozor
na stablo one jabuke u našem vrtu,
crvljive i zlatne, da se siti ispričamo.
Obedovali bi opet onaj bajati strah
jedno prema drugom da ne pogrešimo,
da ne pokažemo ničim da znamo sve,
da ne nazovemo naglas, pravim imenom,
moje pesme i njeno bilje, mezimce njene
čiste, zrnevlje u vrtu k’o oči što je
čuvala, korene što ih je s grumenom
zemlje u naš dom u naručju unosila.
Legao bih opet u svoj krevet, kraj nje
za koju bih sve učinio a koja mi je rekla:
“Volela bih da imam jedno malo
zeleno drvo da ulicom trči za mnom.”
Zurili bi u polutamu i ćutali o jalovosti
poezije, istočnog greha koji se skriva
tako što samom sebi zvuči kao molitva.
Ako neverstva nema izvan jezika, ima li
praštanja, pitao bih se, pitao bih je.