Zovem se Ragib i nekad sam bio klesar. Već Tri Hiljade Devet
Stotina Šezdeset i Četvrti dan sam, evo, nakaza i bogalj,
crkavam u vlastitom tijelu i po rukama one
što se potajno od mene zgraža – moje žene, Vasvije.
Mina mi posiječe noge i iskasapi tijelo
pa sam ćorav u jedno oko i, k tome još, nijem.
Zovem se Ragib i rijetko izlazim iz svoje sobe. Odavno je
zgasla moja žeđ za ljudima. Staro pero sa sedefnim
poklopcem, jedina je moja veza sa ostalim svijetom.
Njime govorim i razlučujem se od mrtve tišine stvari
i zidova. Njime bivam ono što mi je od Boga
uskraćeno da budem – insan. Ime mi je Ragib,
onaj na čijem je prozoru jutros uveho cvijet.
Oko još jedno imam al suza nemam da ga
zalijem: presaho bunar u meni, pa mi dato
da patim a zabranjeno da plačem.
Jes, zovem se Ragib i o meni ste čuli ako ste nekad prošli
sokakom. Ne umijem da govorim pa zapisujem ono što mi
kroz usta ne more izać. Ne idem nigdje i ne pokazujem se
nikom. Tako moja muka biva manja jer je ne dotiču drugi.
Zovem se Ragib i otkako sam bogalj nisam usnuo –
ne bojim se zaspati već se bojim probuditi. I tako
vazda – jedno oko u ovaj drugo u Onaj gleda svijet!
Zovem se Ragib. Onaj kojeg je jučer prevarila žena.
U ratu sam ostao bez nogu, ali su mi zato u miru izrasli rogovi.
Ne pitaj me jer ne znam koji mi je Usud veći.
Zovem se Ragib. Klesar sam koji od ruku
kleše riječi. Riječi od kamena.