Režisera Edoarda Pontija, sina Sofije Loren, upoznao sam kad je režirao kratkometražni film za koji sam scenarij napisao ja a producirala Paola Porini – “Noćnu smjenu odrađuju zvijezde” (Il turno di notte lo fanno le stelle). Snimali smo u planini s Nastassjom Kinski, Julianom Sandsom i Enricom Lo Versom.
Pobijedio je na Tribeca Film Festivalu.
Mjesecima poslije toga Edoardo mi je pričao o želji svoje majke da interpretira Ljudski glas (La voix humaine), taj Cocteauovljev očajnički monolog. Jedna žena razgovara telefonom s ljubavnikom koji ju napušta.
U filmu su ga već igrale Anna Magnani i Ingrid Bergman.
Sofia Loren kao glumica nije htjela pokazati ništa, niti se htjela uspoređivati. Htjela je biti ta žena koja visi na telefonu.
Predložih Eduardu da tu sobu smjesti u Napulj. A ja bih s francuskog monolog preveo na napuljski. Tako i učinismo.
Njoj se ta ideja svidjela, a onda i prijevod. Ćutjela je te riječi više svojima, tu bol zbog ostavljenosti tjelesnijom.
Tako mi se dogodilo da sretnem tu veličanstvenu gospođu svjetskoga filma, razgovarajući s njom na našem zajedničkom materinskom jeziku.
Pričala je da joj se sve češće zna dogoditi da se vraća napuljskom. U razgovoru je prelazila na čisti talijanski, bez prizvuka, prirodnim skokom. Događalo se to promjenom glasa, kao što se dogodi i meni prelazeći iz jednog leksika u drugi.
Upotrebom svoga napuljskog uspostavljala je prisnost podijeljenu s malobrojnima. U njezinu glasu čuo bih jeku velikih likova koje je interpretirala.
Imala je držanje gospodarice doma koja prima gosta s osmijehom što poništava svaku udaljenost.
Od prvog susreta ponašala se kao da se već dugo poznajemo. Pričala je o kavi, kakva treba biti, kako joj je polazilo za rukom pribaviti je posvuda. Pomiješala ju je s uspomenama iz djetinjstva, pričajući o mjestu Pozzuoli i svojoj majci. U Pozzuoli sam odlazio i ja sa svojom, nedjeljom, na tržnicu s ribom, ponajboljom u tom zaljevu.
Njezin La voix humaine na napuljskom, u sinovljevoj režiji, posjeduje modulaciju frekvencije nekoga tko se u životu držao podalje od svakog poniženja i svakog poraza. To svjedoči i Actor’s Studio.
U liku ljubavnice u poodmaklim godinama, rastrgane zbog rastanka, pomaljaju se gorke uskrate podrijetla. Pobjede i nagrade griju srce, ali ne vade nijedan trn iz rana trapljenja, niti ih zacjeljuju.
Ovi redci su mali znak zahvalnosti za prigodu što sam je sreo.
Slavi se prelazak kroz ciljnu ravninu jednog njezinog desetljeća. Neka je postojana zdravlja i naklonosti i onog dojdućeg.
Objavljeno u napuljskom izdanju dnevnih novina Il Mattino (20. rujna 2024.), povodom rođendana Sofije Loren
Preveo Tvrtko Klarić