Čitajući komentar jedne čitateljice na moj tekst Kamo plovi Mediteranski festival knjige? objavljen na Ajfelovom mostu 30. rujna, osjetila sam potrebu osvrnuti se na konkretne aspekte te manifestacije na koje me ona upozorila, a koji se prije svega odnose na izvore financiranja i na raspoložive ljudske resurse, uglavnom nedostatne.
Smatram, prije svega, nužnim otkloniti terminološku zamku sadržanu u nazivu te kulturne manifestacije, jer je upravo ta zamka ishodište svega ostaloga što iz nje proizlazi. Naime riječ festival u kontekstu knjige i književnosti, kao jednog od oblika umjetnosti, znači prije svega slavljenje i širenje književne riječi okupljanjem oko razgovora i debata na različite segmente ponuđene teme – upravo ono što Mediteranski festival knjige trenutačno ne nudi.
Mediteranski festival knjige koji se od 23. do 27. rujna po deveti put održao u Splitu, po svojoj je prirodi zapravo sajam knjige. Sajam je, ujedno, komercijalna manifestacija koja se bavi prezentacijom knjiga u svrhu prodaje i ostvarivanja zarade na tim knjigama. Ovaj festival dakle izgleda kao sajam knjige.
Mediteranski FESTIVAL knjige bio bi nešto sasvim drugo – nešto što Split još nije doživio, pa je možda i razumljivo što takav koncept još ne zna prepoznati. Knjiga i književnost, kakve god bile njihove forme, traže intimu, prije svega prostora u kojem se ljudi mogu okupiti i slušati riječi. Za takvo što prikladni su već postojeći prostori u centru grada: Stara gradska vijećnica na Narodnom trgu ili Pjaci, Kino Zlatna vrata, Galerija umjetnina, HNK, Meštrovićev kaštelet i drugi. U tim bi prostorima domaći Mediteran – lokalni i šire regionalni – mogao razgovarati ne samo sa samim sobom, kao što to sada čini na Mediteranskom sajmu knjige, već i sa drugim Mediteranom: sa njegovim drugim, trećim, četvrtim, petim licem – turskim, egipatskim, sirijiskim, libanonskim, grčkim, francuskim, španjolskim, talijanskim. Sličnim, a opet različitim.
Takav složen i slojevit dijalog o Mediteranu, naravno, zahtijeva angažman cijele lokalne zajednice, jer knjiga i književnost ne mogu opstati bez podrške, prije svega, te zajednice.
Zar ne bi bilo poželjno da splitski hoteljeri koji žive od Mediterana “kakav je nekad bio” i naplaćuju do 500 eura noć po gostu, ugoste jednom godišnje, na dvije noći, jednog grčkog ili palestinskog pjesnika, jednog španjolskog ili izraelskog novinara, portugalskog proazistu ili turskog romanopisca, albanskog fotografa, francuskog znanstvenika, talijansku autoricu slikovnica – i tako otvore prostor bezbrojnim temama koje povezuju mediteranske zemlje? Zar ne bi bilo poželjno da i vlasnici restorana, konoba i raznoraznih bistroa ponude tim istim gostima rižot s kozicama koji turistima naplaćuju do 25?
Žitelji Splita i okolice imali bi itekako razloga posjetiti svoju mediteransku jezgru iz koje odveć dugo izbivaju. Njihova bi djeca imala priliku upoznati lokalnu baštinu kao spoj različitih kulturnih utjecaja koji su se kroz povijest susretali na ovom mediteranskom tlu: zapadnog – mletačkog, istočnog – osmanskog i sjevernog – austrugarskog. Naravno, za najmlađe bi trebalo osmisliti i upoznavanje Mediterana kroz “mediteranske igre”, primjerice u Domu športa, gdje se sada održava sajam. A uza sve to, na prigodnim pultovima uz pojedine susrete prodavale bi se i knjige. Ljudi bi prema tim knjigama, vjerujem, osjećali veću bliskost i potrebu nego što je sada osjećaju na Mediteranskom sajmu knjige.
Zamišljam kolone automobila, iz Splita i okolice, koji se poput onih turističkih Solinskom i Poljičkom cestom slijevaju prema središtu grada – iz Šibenika, Trogira, Kaštela, Segeta, Omiša, Sinja, Tugara – kako bi njihovi putnici sudjelovali na Mediteranskom FESTIVALU knjige.
Festivalu knjige o kojem se u Dalmaciji može samo maštati, dok se u Zagrebu doista organizira.
Modena, 3. listopada 2026.