Teška mi pitanja postavlja
Unuka Ina,
Treća po redu kći
Od moga sina.
Kako to da čovjek
Puca u čovjeka
Pita me i otvorenih usta
Odgovor čeka.
A djeca, šta su djeca bila kriva
Slušala sam, veli mi,
Da su i ona gorjela,
A još su bila živa.
Hodamo poljem
Pod pazuhom se mojim stiska,
Kao da smo na ljutoj ciči,
I dok me odozdo gleda,
Glava joj na grudvu snijega liči.
Dječja glava pitanja puna,
Da čovjek prosto siđe s uma.
Svaki put od rata kreće,
Odgovor čeka, ne trepće.
A ja bih da ona
Ne misli o Balkanu
I da svaki put ne dira
Iznova živu ranu.
Drhtim od pitanja njenih,
Pred očima mi jasna slika:
Vidim, pod jesen,
Kod Golubare iznad sela,
Na vjetru treperi jasika.
Pitanja njena teža od planina,
A tek joj dvanaest godina.
Kako da joj odgovorim
Dok mi koljeno kleca:
Gdje su sada
U ratu pobijena djeca?
Rastanemo se,
A ja se s mišlju borim:
Sutra će me pitati opet –
Šta da joj odgovorim.
Kakav odgovor
Ponovo da dam
Dok mi ponavlja:
Hoću da znam,
Hoću da znam…