KADIŠ EN SILENSIO[1]
I
Protrljavaš oči li kad zlokandža vid ti raskopa,
I kad nevidom tim strašnim stoput je sve viđeno,
I kad u podzemljima tamnim očinjeg rudokopa
Iznađeš sunce korozno tek pokorom otkupljeno?
Čuvaš li vjerno u ušici med za nove vancage[2],
koje miluju ti zatiljak, uprošćuju čuveno?
Iz nosa kaplje, b’jele se gubima ljepljive žvalje,
I pusti su redovi, a toliko tog je rečeno.
S mojih balkona škropi kiša, a nekada kiseliš
vinski na prejužnu pogled mi otpravljuje bandu;
No prije no naselim, u lokvu se iz mene iseliš,
i t’jelo se razbaci u oluju četverostranu,
gdje žedniće mora, a morima napajati suše –
I zvečaće zvonima sv’jeta: sav romor tobom zglušen.
II
Posmatram revno magličasti trak tvog izobličenja:
To jekuje buđenje svjetova potkopanih kožom;
Obamrle već staze su naših jetkih suočenja,
i sluh mi je već vrludan vjetrom i olujnom vodom.
Ja nisam gradio pilare za veleljepne štale,
koje skočile su velemožne u gvaljama dima;
Odgonjen od slavopoja na oltar smrtnosti male,
izgubio si koračaj t’jela koje još te ima.
I kao ugljena si prašina stegnuo u oku
jednu kordu mi Plejada na Sjevernome nebu;
Ne osluškujući konačnost, proteknut u ophodu,
zab’jelio si svitanje u preprelomljenom spektru,
gdje tu sam da ti svevidećem, a mene nevidećem,
ispjevavam kadiše u maniru tvome ćutećem.
KADIŠ EN CLAMORIO[3]
I
Ne omamljuj se ni najmanje što ponovo me vidiš,
Ja nalazim tebe u šumi prebivajuće tame!
Ti naći me ne um’ješ povrh zemlje, čak ni da prisniš:
Izvire šipražje gusto, jezičine ti za male.
Strah kamenjuje sv’jet – slika čitava spomenik biva –
Podriguje blato zagasito, da l’ preći ćemo preko?
Jabuka smrznuta povraća stomak, kužna, crvljiva,
Iz sise glođaju vuci otrovno materino ml’jeko!
Plejade gase se nebom k’o oči onemoćale,
U krupama se sručuju na slane vododerine;
Smrskavaju se lobanje trule, pretekle iz lomače,
Jakrapi žderu, pauci ispliću lance i verige.
No bdu iz dupalja ti bl’jedih sva drevna prokletstva i boli;
Isrkalo zlato ih leonsko[4], a glad ih jošte oholi.
II
Ti posve si iždžiknut nad vrećama svojih kostiju,
Slobodom zmijskom jarećom pokazuješ nebu šípke!
No da prozre te neko i rastepti strašnu tišinu,
Zar bršljan nije odveć zarasnut? Zar vr’jeme već nije?
Pa da uzmeš iza sutona pastelne svoje boje,
I namažeš u crveno kad odrasnut tek si rođen?
Rasniven zorom ljepljivom, dok muhe se na te roje,
Ti ustao si krišom i od sveg očistio noge.
A jara tvoja miriše na raspomamle gradove,
Hramove u lomači, znojne otpravnike vozova;
Čereči dan se predug, bubnjevljem plebejskim nadvođen –
U kanceru r’ječnom sunce zagluvljelo od olova.
No kud li si to nestao slobodom misli naslućen?
U crnom blatu Osvjenćima[5]? Vidom neba izlučen?
III
Na provi si prvi – jerozolimskim rastinjem se hvastaš –
Kulise za tornjima – raspored vožnje i treblinški sat!
Na krmi si najzadnji, kad ustrašen neznanjem se pravdaš,
No znaš li kol’ko ne znaš, il’ ne želiš znati kol’ko znaš?
Da gasle su jedva izlegnute solomonske oči,
Pred bezumom strašnim svoj um ti probrano si tržio,
Zaboraviv bl’jesak u pogledu skrajnutom što pustoši,
Otpravljao u smrt, a zatim oči si isušio!
No ruke s kojih tokariš preostatke od večere,
nisu ruke tvoje, nikad bile, um’ješ ti i bolje!
Samo zakriven si jadan pod klobucima nevjere
da postoji svevremen i pjesničkom pravdom gonjen
Oltar na kom ispijam tvoj rđav pehar, kugom presenećen,
A kadiše ti ispjevavam u maniru svome urlećem!
[1] Silensyo (lad.) – tišina, ćutanje. En silensio – u tišini.
[2] Vancaga (njem. Bandsäge, die) – tupa sjekira, nož ili britva; pren. propalica, probisvijet, hulja.
[3] Clamor (špa. lad.) – vapaj, krik, jauk, naricanje. En clamorio – u jauku, u kriku.
[4] Leonsko zlato – lažno zlato izliveno od bakra i cinka.
[5] Osvjenćim (polj. Oświęcim; jid. Oshpitzin; šles. Uośwjyńćim) – poljski naziv za grad Aušvic (njem. Auschwitz).