Za Adrianu, Draganu, Mariju, Šteficu, Silvanu, Tamaru, Doris, i mnoge, mnoge druge
Poznajem Novalju kakva se nudi turistima. Lignje na žaru i pizza iz krušne peći. Patagonijske, cijede se niz zid vešeraja, toplina veš mašine otapa njihove vječno sleđene oči. Ledeni blokovi tijekom noći postaju Dalijevi satovi. Ranom zorom, Silvana, božica šume iz Topuskog, priprema ih, čisti odleđene, za turiste. Svakodnevno, na desetine kilograma. Ispod njenih noktiju zavlače se lignjine očice. Niz prste cijedi se vrijeme, i gnoj. Nokti joj počinju otpadati pred kraj sezone. Pizza iz krušne peći, nakon što nahrani mnoštvo turista, peče se i za radnike. Kad se restoran lagano krene prazniti od zadnjih gostiju. U po noća radnička je večera. Restoran na rivi. Zvučna imena. Ljudi čekaju u redu da se stolovi isprazne. Brzo jedu, kao na traci. Sudeći po stolnjacima koji se gomilaju u zavežljaje za pranje i peglanje. Brdo od stolnjaka, zove se Sezona. Sa otvorene terase, prema moru, vijore se zastave dobro uhodanog obiteljskog biznisa. Krem stolnjaci, košulje za kelnere, krpe i pregače za kuvare, majice za osoblje. Posolica iz njih izvlači mirise znoja i umora. Sunce ih izbijeli, more nafajta, sol uštirka. S druge strane kuće, istočne, već za izlaska sunca, kuhinjske se krpe izlažu svetoj sunčevoj svjetlosti. Svaku krvavu mrlju ukloni. Nedugo nakon izlaska sunca, glavni kuhar meso tranžira. Na radnom stolu podloženom krpama. Klize s njih sukrvica, koštana masa, loj. Zavlače se pod njegove nokte. Ostaje gnoj. I njemu nokti otpadaju pred kraj sezone. Krpe se ne bacaju. Čekaju noć, i otkuhavanje, i jutarnje sunce, da se kao janjad izbijele. Čiste i nevine. Nakon dvadeset minuta sušenja ponovno idu u upotrebu. Kao da se ništa značajno nije dogodilo.
Volim ta rana jutra. Sve je još usporeno. Kao i tijelo probuđeno prvim zrakama. Tad se još može čitati, bar pjesma poneka. Adriana Škunca i bilo otoka. Ostali radnici piju prvu kavu u pola devet. Onda se traka pokrene. Dogodi se akceleracija vremena. Adrianina poezija spora je i temeljita. Kao plima i oseka, sunce, mjesec i zvijezde upravljaju njenim kretanjima. To je mjera čovjekova. Mjera njegova dostojanstva. Izvan poezije, u restoranu, vrijeme je brzo, kaotično, u ritmu izmjena jela, narudžbi, u ritmu pranja i sjeckanja. Uvijek više, uvijek brže. I misli su brze, kaotične, a onda otupe kao i kuhinjski noževi od pretjerane uporabe. Moje se tumbaju kao veš u centrifugi, trče uz i niz stepenice, kače i skidaju štipaljke, peglaju košulje, lupkaju nogom pedalu koja obrće zgužvane stolnjake. Izlazi čist i mirisan veš, ispod valjka nazire se blistavost. Moja je privilegija otvorena terasa, hladovina palmi, ljeskavo more. I samoća. Ostali se grizu u pregrijanoj kuhinji. Poznajem vjetrove, koji i kad najbrže veš će osušiti. Znam s koje strane velika kiša dolazi, veš ravna mojim danima. Velika kiša znači puno vlažnog veša, izostanak blistavih stolnjaka, i nervozu konobara. Umrljani stolnjaci ostaju bez tringelta. Sve nas Baba nadgleda. Kao pravi ženski patrijarh bdije nad svetosinovskom prvobitnom akomulacijom imanja. Silvanu zove Neđeljka, jer joj nije dovoljno brza sa lignjama. Svima nam daje druga imena. Svi smo dakle Babina imovina. Sa snahom, Gazdaricom se nadmeće, koja će dobiti više mrvica Sinove ljubavi. Gazdarica je opet šparna i praktična. U posjed joj svake godine dolazi poneka nova akvizicija, hotel na rivi, novi apartman, dok broj veš mašina ostaje nepromijenjen. Tri. Četrdeset radnika. Svi u obitelji su marljivi. Svi rade na blagajni. Sin svake nedjelje na misu odlazi. Radnici nisu praktični vjernici. Oni imaju po jedan dan u mjesecu slobodan. Djelatnica u vešeraju dva puta pola slobodnog dana u mjesecu. Vrijeme se tad rastegne. Neslućeno. Kao lastiš. Kao dugo kupanje. Rado bi na misu jutarnju otišla, samo krpe tad propuste sunce jutarnje najljepše, pa ostaje sa krpama. Tijelo u stalnom kretanju teško je uspavati. Kad zalegne, srce iz ležišta iskače. Uspavljujem ga Atlasom otoka. Ponavljam poput desetica: „U dvorištu, netko je rasklopio atlas otoka./Jedno uz drugo složeni ostaci amfora i keramičkih posuda./Žbuka starohrvatskih crkvica, puževe kućice, lubanje ovaca./Okamenjene spužve, drvena klecala, rasušene bačve./Rimske tegule, obluci, zrna./Paučina, ohlađena sjena./ (Novaljski svjetlopis).
Ponekad nehotice, nadodam nešto svoje, smilje iz kamena, puteljak od kupina, vrijeme se otopilo. Srce se smiruje. Vraća u ležište.
Radim dvokratno. Kao i većina uostalom. Od tri do pet je pauza. Jedem brzo, kao da bježim iz ropstva. A onda i pobjegnem. Što dalje od rive, tangica i nabildane muškosti. Tamo gdje smo more i ja sami. Trideset minuta šetnje i poezije, u jednom smjeru. Dvadeset dvije minute mora, i osam minuta spavanja. Blaženo nepostojim tih osam minuta, izbijelim se kao krpa na štriku, nestane svaka mrlja, miris i boja. Vraćam se obijeljena. Kao da sam se pričestila. Pag je na mene prosuo svoje balzame. Baba se svaki dan pribojava da se neću vratiti iz svog nepostojanja u njihovo postojanje. Svaki me dan prekorava da bih trebala malo odspavati, jer će me more premoriti. Baba se boji, a tijelo postaje žilavo kao lunska maslina, zalijem ga i okopam poezijom, udahnem smisao, i nastavim rasti, samoniklo. Baba ne zna da se moram vratiti uvijek iznova, sve dok ne utvrdim, da čovjek je krpa, nakon što ga se bezbroj puta okrvavi, usmrdi, opere i osuši, sve dok se ne pocijepa na trakice, onda ga se odbaci i novom krpom zamijeni. Tolika je vrijednost čovjeka. Zar može krpa biti produhovljena. Vraćam se, jer mi je potreban novac za školovanje. Mimo Babine škole. Ona sluti da sam opasna jer sam nepostojanje iskusila, za njega mi je potrebna tek pokoja divlja kupina na putu do mora. Mogla bi joj uteći iz tvornice. I zato, provodi sve više vremena na terasi, priča i govori, prati meditativni tok valjka, paru pegle. Nabraja otočne legende, podučava meteorologiji. Sve ne bi li me na pauzi zadržala da odmorim. Baba se boji, a ne zna, tijelo je solarni kolektor, i vjetroelektrana. I bit će tako sve dok se ne umori, i polomi. I slomi se fibula. Kost u zglobu. Sitna i neophodna. I tad sjedimo zajedno na terasi, Baba i ja, u sjeni palmi. Sa nogom u langeti, na povišenom, a drugom valjak pokrećem. Baba sretna govori. Njen je djed bio pjesnik. Na trgu gdje se koči bista prvog predsjednika, bila je ribarnica. I ljudi se tu okupljali. On, i jedan njegov prijatelj izvodili narodne priče. O sinu kralja Zvonimira Radu i njegovoj nesuđenoj pastirskoj kraljici Radoslavi. Ne sluteći me poduči da se bogatstvo i siromaštvo nikad ne orodi. Sad smo prijateljice. Iako zna, da krpa neću zaboraviti nikada, i da sam sa njima daleko prisnija. Zajedno ubijamo staračku samoću, i na kraju mi poklanja suvenir iz svog udovičkog stana. Ribu. Jer je na mene podsjeća. I kao zalog, ne bih li se opet njoj, na more vratila. Riba je keramička okamina. Više joj se ne vraća. Bacam je prema drugim morima. A fibula, ona se preporodila. Propisala. Na mjestu prijeloma, kost zadebljanje dobije, jedan mali sunčev zapis. Na istom se mjestu više ne može slomiti. Poezija je usporavanje koraka, pogled ispod mrlje.