Broj moje hotelske sobe u Frankfurtu bio je 401. Po samom broju moglo se zaključiti da je soba na četvrtom spratu. Moj drug Esko Halilović imao je sobu 101.
Tako nam je rezervisala Eskova kćerka Ines. Tako je bilo i moguće: samo te dvije sobe bile su slobodne i djevojka ih je rezervisala. No, za ovu priču to i nije važno.
Hotel se zvao Arena. Ni ime hotela nije od posebne važnosti. Neko ga je tako nazvao i ime je ostalo. Ostalo mu kô iza babe – reklo bi se u Sandžaku i još nekim krajevima gdje otac nije tata, već babo.
Nedaleko od ulaza nalazio se automat preko kojeg se prijavljuju gosti. Poslije nekoliko pitanja na ekranu i unošenja ličnih podataka, aparat izbaci bijelu karticu.
– Eto, to ti je ključ od sobe – reče Edo Latić, najspretniji među nama četvoricom.
Za mene, koji sam odsjedao u mnogo hotela, to je bila novost.
Drugih dvojica iz naše luksemburške ekipe – Edin Latić i Hamdija Rastoder, kojem su tako lijepo ime oskrnavili nadimkom „Dile“ – odsjeli su u drugom hotelu, nedaleko od našeg. Ni cigar hoda.
Čim smo ušli u hodnik, Esko ugleda stepenice i odluči da se do svoje sobe popne pješke.
– Ja odoh stepenicama – podiže ruku i krenu.
– I zdravije ti je – podigoh i ja ruku.
Utom se i lift zaustavi ispred mojih nogu. Uđoh i pritisnuh broj četiri te ubrzo stigoh do svoje sobe.
Kartica je besprijekorno otvorila vrata. U sobi je sve bilo na svom mjestu: veliki krevet s bijelim čaršavima, natkasne, ogledalo, noćni ormarići, kupatilo i prozor.
Na zidu pored vrata visila je mala crna tabla. Da sam imao kredu, napisao bih:
„U ovoj sobi je 27. na 28. maj 2026. godine prenoćio pisac Faiz Softić, rođen 10. januara 1958. godine u selu Vrbe kod Bijelog Polja.“
Nisam imao kredu i zapis je ostao nenapisan.
Ni to nije važno.
Nakon kraćeg odmora, tuširanja i dotjerivanja, po dogovoru, Esko i ja nađosmo se ispred hotela. Nazvali smo i drugu dvojicu i uputili se u birtiju kod našeg čovjeka; blizu i njima i nama. Razmineš li granice bivše Jugoslavije, onda ti ona u trenutku postaje sva svoja. Ovaj u čijoj smo birtiji sjedili je iz Brodareva, a konobari sa svih strana bivše nam domovine.
U Frankfurt smo došli iz dva razloga. Prvi je bio poziv Generalnog konzulata Crne Gore da prisustvujemo obilježavanju Dana nezavisnosti. Drugi je bio promocija knjige Dina Burdžovića „Osmijeh Jasmine Ahmetspahić“, na kojoj sam imao ulogu moderatora i promotora.
Promocija je održana istoga dana kada smo doputovali. Protekla je vrlo lijepo. Pa i više od toga. Publika je pažljivo pratila, mi smo govorili o Dinovim knjigama. Dino je čitao poeziju koja nikoga nije ostavljala ravnodušnim, pa se počesto iz publike začuo i poneki dubok uzdah.
Jedino sam se malo čudio što nas trojica – autor Burdžović, promotor Aleksandar Kovačević i ja – sjedimo, a sva publika ispred nas stoji. Nenaviknut na takav prizor, kada bi došao red na mene da govorim, ustajao sam i tako pokušavao biti što bliži publici.
Nakon promocije i kraće zakuske produžili smo u kafanu. Istu onu.
Kartica od sobe je u džepu. Malo-malo pa je opipam, kao da sam se plašio da će nestati.
Iz kafane smo taksijem krenuli prema društvu koje nas je čekalo na drugom kraju grada. Sve ugledni gosti iz Crne Gore i zemlje domaćina, reklo bi se u medijskim izvještajima. Vozio nas je Pakistanac, sitan čovjek i neraspoložen za razgovor. Na svaki naš pokušaj da progovorimo koju riječ odgovarao je kratko:
– Ich arbeite.
Dakle, govorio je: radim i pustite priču.
Kiša je neumoljivo padala dok smo prolazili ulicama Frankfurta. Sivi talasi mokrine lelujali su ispred nas kao da je neka nevidljiva ruka mahala mokrim sivim zastavama.
Kada smo stigli na odredište, svi smo žurili da pobjegnemo pod crvenu tendu restorana u kojem su sjedili naši prijatelji. U toj gužvi učinilo mi se da sam čuo kako je nešto zveknulo pored sjedišta na kojem sam sjedio, ali nisam obraćao pažnju. I bolje što nisam.
Ne znam zašto, ali se ubrzo, kad kiša patihnu, premjestismo u drugi restoran preko ulice. Istina, mnogo otmjeniji.
Pred sami polazak iz restorana zavukoh ruku u džep. Jeza mi prođe cijelim tijelom. Kartice nema.
Pretražih drugi džep. Pa treći. Pipam i oko sebe…
Nigdje kartice. Ponovo pipam, tražim… Nema, pa nema.
Odjednom me obuze neugodan osjećaj. Već zamišljam kako ću noć provesti u Eskovoj sobi, na istom krevetu. A ja u zadnje vrijeme nekada ni svoju ženu ne podnosim u istom krevetu.
Šta sad?!
Cijelo društvo krenulo je u isto vrijeme iz restorana. Na vratima gužva. Napolju pada kiša i nikome se ne izlazi. Tiskamo se ispod strehe blizu vrata. Kiša kao da je čekala da se pomolimo na vratima pa da navali još jače.
Ima tu ministara, konzula, raznih visokih dužnosnika, običnih smrtnika, ali kada nas kiša stjera pod strehu – u tili čas postajemo svi isti. Boreći se da nam kiša ne pada po glavi, sve drugo se zaboravi.
Napokon je došao i naš taksi kojim ćemo nazad u hotel. Na slabom njemačkom, u polušali, pitam vozača da ne poznaje možda taksistu Pakistanca koji je na štandu kod hotela Arena. Ovaj se smije i odmahuje glavom.
Pitam ga je li i on možda Pakistanac.
– Ne – veli mi – ja sam Turčin.
Njih trojica počeše se šaliti na moj račun. No, tu je Edo. Edo spasitelj…
– Ne brini – govorio je.
– Kako da ne brinem, gdje ću večeras na ovoj kiši, čovječe?!
– Kad si sa mnom, nema razloga za brigu. Ja imam rješenje za svaki tvoj problem.
– Ali šta ako za svako tvoje rješenje ja imam svoj problem?
Oni se smiju. Taksi se jedva provlači mokrim i automobilima krcatim ulicama Frankfurta. Uskoro će ponoć, a grad vri.
Kada smo stigli pred hotel, na taksi-stajalištu nije bilo ni traga od Pakistanca i auta za koje sam bio siguran da je u njemu ispala moja kartica.
Edo prilazi aparatu za prijavu gostiju, čita broj telefona ispisan na njemu, nekoga naziva, a zatim, pošto završi razgovor, poče tipkati po ekranu.
Tipkao je, čekao, ponovo tipkao.
A onda aparat zazuja.
Iz njegovih tankih metalnih usana pojavi se nova bijela kartica.
– Evo je – pobjedonosno će Edo.
Poskočio sam od radosti, zagrlio ga i poljubio skoro u onaj proćelavi dio glave. Nek sam izgubio onu prvu; da nisam, ne bih naučio važnu lekciju: izgubljena hotelska kartica može se zamijeniti za nekoliko minuta, samo valja umjeti.
Sada umijem. U to sam siguran.
*
Sutradan, tako dogovoreno, Esko i ja idemo na doručak u hotel gdje su bili smješteni Edo i Hamdija.
Tamo nas je služila naša djevojka. Zvala se Anđela i reče da je iz Sinja u Hrvatskoj.
– Blizu je to Splita – pojašnjava nam, a mi, skoro svi uglas, odgovorismo da znamo i da smo čuli za Sinjsku alku.
Hamdija joj priča o kartici, ona se smije.
– Poznaješ li možda jednog taksistu Pakistanca koji je tu, na taksi-stajalištu blizu hotela? – pitam je.
– Ima ih puno – odmahuje rukom i zamiče iza šanka.
Njih trojica nastavili su da se šale na račun moje kartice, a ja sam i dalje pokušavao dokučiti gdje sam je zapravo izgubio. I upozoravao svoje drugove:
– Nemojte se smijati, to je sada meni huja.
Sve do odlaska iz Frankfurta krišom sam zagledao svako žuto taksi-vozilo koje bi prošlo pored mene.
Tražio sam onog Pakistanca.
Ako ikada ponovo odem u Frankfurt, odsješću u istom hotelu. I otići ću na isto taksi-stajalište.
Možda ga tamo pronađem. Upitat ću ga da li je, možda, čisteći automobil poslije jedne kišne noći, iza sjedišta pronašao bijelu hotelsku karticu…
Ako kaže da jeste, reći ću mu:
– Hvala, to mi je bilo važno da znam.
Ako kaže da nije, reći ću mu:
– Hvala, samo mi je bilo važno da to znam.