Gledam u ekran, u svoje prste na tastaturi,
Treba kao obično da napišem nešto u dnevnik,
Ali ja nisam tu, niko to ne može da potvrdi,
Moj dnevnik čeka, ja čekam, izgubljen, negdje
Između onoga što napisah juče, uz datum i ostalo,
Ko je to pisao u moje ime, sada nije važno, ne
Mogu da potvrdim bilo šta, prvo slova, pa
Riječi, kojih se odjednom bojim, odakle one
Ako mene danas ovdje nema, ne mogu da potvrdim
Da je bilo šta ovdje, ovog trena, spreman da
Izvlači odnekud lažne riječi, lažne dokaze
Da sam juče bio ovdje, sasvim dobrovoljno,
Mogao sam bilo šta da uradim, s tim riječima,
Zarobljenim i sasvim lažnim, pripisanim
Meni, koji nisam tu, ne mogu da posvjedočim
Pred bilo kojim pravednim sudijom, nađe se,
Mada najčešće sam to ja, ovako odsutan,
Možda nečiji plaćenik, smišljena mamorija,
Kojoj više ne mogu uteći, ona me polako briše,
U njoj sada živim bolje, smiša i romane,
Ne da mi ni da se ispovijedim, svome dnevniku,
Koji je postao tuđi a moj, baš ovog časa, očekivano.