(ILI: KAKO SE PISALA „MLADA“ POEZIJA SREDINOM PROŠLOG VIJEKA)
Kada čovjek preseljava iz jednog stana u drugi može svašta otkriti i često naći ono što je uzalud decenijama tražio. U to sam se uvjerio ovih dana.
Mada sam hiljade knjiga ostavio u svojim legatima i darivao nekim bibliotekama, one koje su mi posebno drage ljubomorno sam čuvao. To se naročino odnosi na prve zbirke pjesama pisaca s područja bivše Jugoslavije, objavljene početkom prve polovine prošlog vijeka. Te obimom i formatom tanke i male knjige, iz kojih sam spoznavao kako izgleda savremena poezija, imale su posebno mjesto u mojoj kućnoj biblioteci. O nekima od njih pisao sam na „Ajfelovom mostu“, a neke sam uporno tražio, ali bez uspjeha. Kada su nedavno ispražnjavane police u mom doskorašnjem stanu, naprosto su vaskrsle tri knjižice koje su čamile iza uredno poređanih debljih tomova. O njima ovdje želim da kažem poneku rečenicu.
„Crne naranče“ Veselka Koromana (rođen 1934, preselio u svoje djelo 7. januara ove godine), knjižicu kvadratnog formata, objavio je sarajevski „Veselin Masleša“ 1965. Urednik je bio Izet Sarajlić. U zbirku koja ima 56 numerisanih stranica uvršteno je tek dvadesetak pjesama razvrstanih u četiri ciklusa.
Evo pjesme koja je dala naslov cijeloj zbirci:
Veselko Koroman
CRNE NARANČE
Vraćam se: mirišu sijena s onu stranu mora
vabe svilu: visoke grozdove nalijevaju
Vraćam se: o moja sniježna glavo
pjegavi polip u noći kako tužno namiguje
U torbi mi crna naranča
i svježe oči mamine
Vraćam se: ko malo zrnja u lijetu
na gluhu neku promaju
Pertle su mi zmije rumene
Kasim Deraković (Doboj, 1935 – 1990) bio je vrlo popularan među čitaocima i mladim piscima pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina. Njegovu pjesmu „Crni ples“ recitovali su mnogi na književnim večerima, okupljanjima mladih, u kafanama. „Ne postoje za nas devojke ni ruže,/ noći nam crnom maramom mašu, / sad njene usne s mesecom plešu/ dok ja osamljen zurim u čašu…“
Poslije objavljivanja pjesama u mnogim jugoslovenskim listovima i časopisima, banjalučki časopis „Korijen“ objavio je 1958. godine njegovu prvu zbirku „Trave na asfaltu“. Čitaocu su ponuđene 34 pjesme, razdijeljene u tri ciklusa – „Osmeh granja“, „Trave na asfaltu“ i „Ruža spasa“. Bila je to šesta knjiga u biblioteci „Izvor“, a za izdavača je potpisan tada mladi prozni pisac, potonji novinar i urednik na Televiziji Sarajevo Dobrota Lošić. Prethodna vlasnica knjige koju nedavno pronađoh u svojoj biblioteci bila je Selma Filipović, koja je na više stranica ostavila svoje zabilješke.
Pošto je pjesma „Crni ples“ poprilično duga, i ovdje prepisujem onu koja je dala naslov zbirci:
Kasim Deraković
TRAVE NA ASFALTU
Pošaljite mi dobru jutarnju livadu zavičaja
kad je od rose i neba blistava sva i rumena
Da raspem asfaltom trave i za reke sjaja
da ušća budu oči velegradskih žena
Doplovite u luke sivila jezera žarkih sutona
i šiknite na sve strane ko krv iz vodoskoka vena
nek pred tom lepotom bleda svetla neona
oslepe zauvek zauvek oslepe postiđena
Dobro bi bilo posaditi aleje ozvezdane
jer krovovi visoki ovde siluju dlan neba
Zelenog i plavog plavog i zelenog u ove dane
ko hleba nasušnog svetu ovom treba.
Nešto obimniju pjesničku zbirku „Bele molitve“ (72 stranice) objavila je sarajevska „Svjetlost“ 1961. godine. Autor Velimir Milošević (1937 – 2007), urednik Muris Idrizović. Među koricama je dvadesetak pjesama, među kojima je više dužih. Iz kratke bilješke o pjesniku saznajemo da je rođen u Verićima kod Peći i da je prije ove, zajedno sa S. Šantićem i M. Milinovićem, objavio zbirku „Ispod granja i zvijezda“.
Kada se u Sarajevu i među njegovim prijateljima i znancima spomene ime Velimira Velje Miloševića, onda se pominju i imena nekih sarajevikih kafana („Istre“, na primjer, kojoj je posvetio poemu) i njegov boemski život. Drugi će se sjetiti one čuvene pjesme za najmlađe „Deca su vojska najjača“. Njegov književni opus je bogat, njegovu poeziju voljeli su i vole i stariji i najmlađi.
Evo kraćeg odlomka iz njegove uvodne pjesme:
Velimir Milošević
PESNICI
Pesnici
osuđenici na vatru
vitezovi okovani
u žice bora čeločelenki
anđeli zarobljeni
u zemljama pod rebrima
piju iz vrčeva srebrnih
tutanj zvezda što prolama žeđ
ratuju sa bogovima
za život i večnost
trubači u zlatni rog
otimači o carstva…
Tako se u Bosni i u Hercegovini pjevalo u prvim decenijama druge polovine dvadesetog vijeka. A meni nekako drago što sam pronašao ove tri i još neke pjesničke knjige iz tog doba.