Džuma
Sunce u trokut
Zaoštri cipele.
Kravata se u kragnu uvuče
Kao ona, gola, pod jorgan.
Kao pred gaženje snijeg
Njegov veš bijelinja
i u njemu spolovilo
zvečka dok ezan
ulicama hobla.
Kad utihne
od glava će ostati
samo uredno posložena obuća.
Džamija
Šadrvan šapuće mlazom
Vode, upaljač troši kremenje
Dim s cigareta razigrava dvorište
Gasulhana je pokvaren lift
Hodža ima bijele ruke, i lak selam
Njegov abdest je poput perja
Rodinog.
Kupola ima krivulju neba
A sedžda – oblik Havina tijela
Kad na nju padneš
Kao kišobran ti se sapne zemlja.
Dženaza
Vozilo s posmrtnim ostacima
Štekće mehaničke harfove
U dušu umrlog hramlje masa,
Ruke su bob staza
Koja ponire u zemlju. (Jelovina
Po dnu tabuta
impotentna je.)
Hodžin glas prijeti nebom, Sudnjim
Danom, tom olimpijadom umiranja
Kad ćemo svi isto biti.
Glasovi se združuju u jedan
halalosum, halalosum, halalosum
I lopate brzopleto pletu
Zemljani džemper, tijelu meita.