Neobično je dobiti nagradu koja nosi ime čovjeka kojeg ste poznavali. A još je neobičnije kad vam se to, s istim čovjekom, dogodi već drugi put. Ali da ispričam sve po redu:
Aleksandra Tišmu upoznao sam ljeta 2000. u Soloturnu, u Švicarskoj, na tamošnjem književnom festivalu. Posadili su nas pred publiku, da vodimo međusobni dijalog o pomirenju zaraćenih naroda. Moglo bi se reći da je to u ono vrijeme bilo u modi: zamišljeno je da Tišma predstavlja Srbe, a ja da predstavljam Bosance i Hrvate. Ako još ima svjedoka iz publike, mogli bi reći kako smo odigrali svoje uloge. Ja sam tad razgovarao sa svojim piscem, on je razgovarao sa mnom. Čini mi se da smo se previše dobro razumjeli, s obzirom na uloge koje su nam namijenjene. Pitao me je da li bih došao u Novi Sad, da održim književnu večer. U tim još uvijek ranim poratnim godinama nije to bilo jednostavno pitanje, kakvo je ipak danas. Rekao sam da bih rado došao. Publika je na to zapljeskala.
Dvadesetak godina kasnije, Aleksandar Tišma odavno se već sasvim preselio u riječi i rečenice svojih knjiga, za jedne od posjeta Novom Sadu, uručeno mi je pismo, otkucano na pisaćoj mašini, u Novom Sadu 16. IX. 2000. godine, što ga je Tišma poslao Kulturnom centru Novog Sada, i u kojem, nakon uvoda u kojem opisuje okolnosti našeg susreta u Soloturnu, predlaže organizaciju moje književne večeri.
On je, dakle, mislio ozbiljno. Njegovo pitanje upućeno meni nije bilo prigodno ni ceremonijalno, nije bilo izrečeno da bi publika pljeskala.
Tada sam prvi put dobio nagradu Aleksandra Tišme. Ustvari, dobio sam je još tog 16. IX. 2000, ali nisam tad toga bio svjestan. Postoje nagrade kojih nagrađeni nisu svjesni. One su, možda, i najvažnije.
Žiri, sastavljen od velikih pisaca čiji sam sretni čitatelj, te od osoba koje izdaleka cijenim i volim, s proljeća 2026. dodijelio mi je ponovo Nagradu Aleksandar Tišma. Sam Tišma ovaj put toga nije svjestan, tako da je na meni samo da se nadam da bi na ovo gledao sa simpatijom.
Bio je čovjek koji je druge ljude shvaćao ozbiljno. Vjerovao je da jedni za druge možemo nešto učiniti. Držao je do onog što čovjek jest, po vlastitoj odluci i vlastitom izboru, mnogo više nego do onog što mu je određeno rođenjem i podacima upisanim u rodni list. Pokušavao je učiniti nešto za druge ljude. Nije se bavio pustim i ispraznim ceremonijalima. Nije bio pripadnik stada sentimentalnih miritelja, zaljubljenih u svoju misiju. Uopće nije bio sentimentalan. Bio je ljubazno mrzovoljan. Nije se poistovjećivao sa žrtvama, nego je nastojao da ljudi ne postanu žrtve. Žrtve doživotno ostaju u klopci vlastite nevolje.
I bio je veliki pisac. Moj veliki pisac.
Hvala vam što ste me nagradili njegovim imenom.
Govor na dodjeli Međunarodne nagrade za književnost Aleksandar Tišma u Novom Sadu 24.06.2026.