“U za sada neobjavljenom tekstu ‘Beskonačni biciklizam’, isti autor piše:
Čim zaspu, ma gde se nalazili, Biciklisti Ružinog krsta odlaze u crkvu. U potpunoj tišini, daleko od vremena i vreve, tu se sakupljaju umrli, živi i budući članovi reda.“
(Fama o biciklistima)
Nisam prva primijetila sličnost između događaja kojima smo svjedoci u vremenu i vanvremenskog kultnog romana koji je kako kažu književni kritičari „napravio zaokret u srpskoj prozi“, ali ovo je tekst koji je morao biti napisan. Tj. ja sam morala da ga napišem.
Kad ja kažem “Basara je genije” ili “Basara je prorok”, moja okolina zakoluta očima. Ne obraćam pažnju, govorim to već više od 20 godina, i kako se pokazalo, ne planiram odustati. U pravu sam. “Fama o biciklistima” nije napravila zaokret u srpskoj prozi već i u srpskoj realnosti, bar trenutno. A trenutno nije malo. Trenutno je najviše. Trenutak nade, ruši sve depresije izazvane prošlošću i strahove budućnošću.
Stigla mi je prije dva dana fotografija iz Minhena. Slikana iz galerije srpske pravoslavne crkve, prikazuje grupu biciklista kako okružuju episkopa Dizeldorfskog koji im sav ozaren nešto priča. Čitava postavka iste, perspektiva iz koje je snimljena, polumrak hrama, pa i sam pošiljalac, sveštenik, odgovorno tvrdim časni poštovalac i potencijalni sljedbenik “Male braće”, upalila je lampicu u mom davno uspavanom centru za optimizam i ja sam pomislila: “To je to! Ovaploćenje!”.
Iako je samo nastavak niza snimaka omladinaca koji okreću pedale na relaciji Beograd – Strazbur, ta je fotografija bila presudna za mene. Sve su te slike podjednako inspirativne i nadrealne (za šta se posebno potrudio vozač neobično visokog velosipeda za koji ne znam ni kako se na njega penje ni kako se silazi), što je za Bicikliste zapravo nevažno jer je bicikl za njih mnogo više od prevoznog sredstva. On je sredstvo spasenja.
Da li je Strazbur, tj. da li će biti, rješenje ili spasenje, takođe je drugorazredno u ovoj analizi. Jer, odavno već na svijet i njegove institucije nije baš odgovorno u potpunosti pouzdati se. Bitno je da se pojavila generacija kojoj prvo prostor, a kako vidimo ni vrijeme više ne predstavljaju nikakvu prepreku i koja, koliko god mi nešto stariji vidjeli kao unaprijed izgubljenu bitku protiv Golijata koji se zove “srpski državni aparat”, odlučuje da se sastaje “u snu”. I u taj san uvlače sve više i više nas “previše skoncentrisanih za zbivanja jave”, kako kaže Jozef Kovalsky, romaneskni osnivač reda “Male braće biciklista”.
Dakle, prostor su zanemarili kada su krenuli u šetnje. Prepješačili su Srbiju, koja se doduše jeste skupila, ali nedovoljno da bismo do kraja otpisali prevozna sredstva i vratili se misionarskim postavkama iz vremena apostola Pavla, a zatim za prostorom i vrijeme. Jer, prosto, treba vremena da se pješke dođe iz Beograda do Niša, da se previju rane nastale hodanjem i treba vremena, koga na javi ni jedan student zapravo nema na bacanje, da se stvari promijene.
Osim, kada odluči da “puca u sat” i opkorači dvotočkaš.
Basara je “Famu o biciklistima” napisao 1986, u vrijeme mrtvačkog ropca Jugoslovenske ideologije, kada je stanovništvo te lijepe, ali kako se pokazalo izuzetno fiktivne države, ne sluteći još uvijek šta im se sprema, počelo da tumara po bespućima raznih duhovnih i kvaziduhovnih učenja ne bi li se za nešto uhvatilo.
Danas kada smo se, kako već rekoh, prostorno skupili, vremenski skučili i duhovno ograničili objeručke obgrlivši spiritualnu neman you tube svetosavlja, učenje “Male braće evanđeoskih biciklista” prosto je vapilo da se ovaploti i kroz sav strah od “autošovinizma”, “jeresi”, “izdajništva” i ostalih riječi i kovanica koje nemaju značenje ili su ga od ideološke izraubovanosti izgubile, pronađu svoj uzak put iz vrhunske književnosti ka kakvoj-takvoj (ali jedinoj koju imamo) realnosti.
Basara, za koga je u pogovoru izdanja “Fame o biciklistima” iz 2007, David Albahari napisao “da samo luta prostorima svoje proze i da ga odavno niko nije video, a da su ove Basare koje viđamo samo kopije tog jednog Basare toliko savršene da ni sam Basara više ne zna ko je ko”, mijenjao je spiskove Evanđeoskih biciklista od izdanja do izdanja, ili su to, naravno, Biciklisti radili sami. U jednom od prvih izdanja, nađenom ni manje ni više nego od strane popa iz Bajine Bašte, na spisku je i episkop Jovan Zizjulas.
Otkud je Basara ’86 znao za Zizjulasa? Pitanje potpuno na mjestu za nas obične smrtnike i takođe potpuno suvišno kada je prorok reda “Male braće evanđeoskih biciklista” u pitanju.
Vrlo je moguće da su poslednjim događajima koji se odvijaju na tankoj granici realnog i imaginarnog Strazburski i Novopazarski biciklisti i oni koji su im se kao podrška našli na putu (episkop Dizeldorfski se opasno približio – čestitam!) zaslužili da se nađu na nekom novom budućem spisku.
Možda ćemo tome svjedočiti, a možda, imajući na umu važne karakteristike (nepredvidivost, narogušenost i pesimizam) većine proroka, pa i ovog koji luta po bespućima sopstvene proze, verovatnije je da nećemo.
“Maloj braći” u njihovoj misiji, potpuno irelevantno.
Za sada, kao jedna od mnogih hodajućih žrtava destruktivnog i autodestruktivnog djelovanja srpske istorije, zadovoljna sam samom činjenicom da Basarini romani nisu najgore mjesto na kome sam se trenutno mogla naći.
Dapače, dobro mi je tu biti.