Nema tog živog stvora koji bi mogao nabrojati sve značajne događaje koji su se izdešavali devetog aprila, 1865. godine. Ono što se sa sigurnošću može reći je da je ovaj datum jedan od najznačajnih u američkoj istoriji jer je upravo na taj dan general Li, vođa konfederativne armije, potpisao kapitulaciju i tim svojim činom završio krvavi četverogodišnji građanski rat u Americi.
Istog tog dana, možda čak i dok je poraženi general močio pero u tintu prije svog posljednjeg i najznačajnijeg potpisa, u jednom malom selu između Bosanskog Broda i Dervente rodilo se muško čeljade. Dadoše mu ime Jovo. Da li je ime dobio po svom ocu, krsnom kumu ili djedu, ostaće zauvijek nepoznato.
Imajući u vidu oba ova događaja, možemo sa sigurnošću konstatovati da su se tog dana radovali svi američki državljani usljed okončanja rata i porodica Todorović, zbog rođenja djeteta. Za ostatak dunjaluka ne postoje pouzdani podaci.
Jovo Todorović je od samog rođenja bio drugačji od ostalih parosnika svog omalenog sela. Kasnije će se, kako on bude odrastao, te razlike samo produbljivati. Dok su se ostali seljani uglavnom držali svog mjesta i eventualno posjećivali familiju u susjednoj varoši ili išli najdalje do derventske stočne pijace kao epicentru svih svojih potreba, Jovo je, vjerovatno sljedeći avanturistički duh nekog od svojih predaka, volio da putuje mnogo dalje. Bio je onako na svoju ruku, vjetropirast i vagabund.
Volio je kontraste, uzbuđivale su ga drugačije stvari, a sve ono što se dešavalo uobičajeno i kako Bog zapovijeda, izazivalo je beskrajnu ravnodušnost u ovom znatiželjnom momku. Iz svog rodnog sela, iz dosadne posavske ravnice, često je posjećivao planinske predjele gdje bi upoznavao običaje i načine življenja tih ljudi koji su se, uzrokavani drugačijim prirodnim uslovima, podosta razlikovali od njegovih. Jednom ga je tako 1885. godine put naveo u okolicu Užica. u Srbiju. Taman prije svoje dvadesete.
Sjedeći ispod velikog oraha koji se nalazio ispred omanje crkve u selu Kremna, Jovo je pričao sa protom Zaharijem o svemu što su dva muškarca tog doba mogli pričati. Većinom je Zaharije govorio, a Jovo je sa velikim zadovoljstvom upijao svaku riječ ovog mudrog čovjeka.
U neko doba im se, pravo niotkuda, pridruži čovjek od svojih pedeset i kusur godina. Zaharije ga predstavi kao Mitra Tarabića i još ga nazva lokalnim prorokom čija je predskazanja (njega i još jednog Miloša, kome je Mitar bio sinovac) sam Zaharije pomno zapisivao u jednu malu crnu teku.
Zaharije Zaharić nakon izvjesnog vremena ustade i ode svojim poslom ostavivši Jovu i Mitra da se ispod oraha snalaze jedan s drugim kako znaju i umiju. Jovi se Mitar učini jako zanimljiv i pođe ga odmah i bez okolišavanja ubjeđivati da mu Mitar predskaže budućnost. Ovaj se u početku branio govoreći da ne voli ljudima prenositi ružne i loše vijesti kojih uvijek ima više nego onih dobrih i koje neminovno prate svaki ljudski život bez obzira da li se radilo o imućnom gazdi ili o najvećoj sirotinji.
Te Mitrove riječi ne da nisu odvratile Jovu od njegove namjere, nego su ga još više zaintrigirale. Naposljetku se Jovo uhvati kese, pa pođe Mitru nuditi novac za kratki pogled u budućnost, što Mitar odmah odbi, presiječe u startu, ali mu reče da će, kad je toliko navalio, reći nekoliko stvari. Mitar se zamisli pa nakon kratkog vremena progovori.
Jednog dana ćeš se ishodati i skrasiti u svom selu gde ćeš postati glavni i svi će tebe pitati i od tebe savet tražiti a ti ćeš im davati od srca i od pameti svoje.
Sretno ćeš se oženiti i postati otac i sve će ići na tvoj mlin, sve će biti kako treba i kako Bog zapoveda. A onda će te zadesiti velika nesreća i sve će biti crno u srcu tvom i životu tvom. Ali će u svoj toj crnini roditi se nešto belo što će ti umanjiti neizrecivu bol.
Svi tvoji potomci živeće zajedno, blizu jedni drugima sledećih stotinu godina, a onda će sve da se zacrni, rasuće se familija na sve strane Sveta. Umiraće i rađaće se familija po vascelom Svetu i braća neće znati govoriti, sporazumevati se jednim jezikom, pričaće 3 ili 4 različita jezika i biti tuđi a ne braća jedni drugima. Neće niko zanimati se jedan za drugog i tu će familija završiti, razbacana po celom Svetu, ne pitavši se jedni za druge, ne znajući roda svoga.
Kad preseliš na večni počinak, tvoje ime biće pogrešno upisano na grobni kamen. Poseban si čovek, na poseban način sa posebnim imenom, napustićeš ovaj Svet.
I na kraju, da ne bude sve crno, da ti završim pozitivno kako sam i započeo. Ti ćeš za tačno 133 godina oživeti u jednoj velikoj zemlji daleko odavde.
To reče Mitar Jovi, namače kapu na glavu, ustade i ode bez pozdrava. Jovo ostade zamišljen.
Pet godina godina kasnije, u proljeće 1890. godine, Jovo se oženi i tog časa odluči da je dosta putešestvija i da je vrijeme da se uozbilji. Za vrlo kratko vrijeme izrodiše petero djece. Dvoje muške i troje ženske.
Petar, Vasilj, Ana, Ilinka i Jovanka. (Pisac ovih redova vodi porijeklo od Vasilja pa će se u nastavku detaljnije baviti njime i njegovim potomcima).
Gazdi Jovi i njegovoj porodici išlo je jako dobro na svim poljima, kako porodičnim tako i poslovnim. Vrijedno je radio i širio svoje imanje, kupovao zemlju i šumu i koristio svaku priliku da napreduje. Sagradiše najveću kuću u selu, kako to i dolikuje seoskom knezu čiju titulu je ponosno nosio. Jovina se slušala sa velikom pažnjom i nemali broj mještana dolazio bi po savjet, mišljenje ili samo da, na kraju krajeva, sluša mudre riječi ovog nadasve zanimljivog čovjeka.
I trajala je idila narednih godina u familiji Todorović. Jovo bi se samo povremeno sjetio Mitra i njegovih riječi. Znao je svaku riječ napamet i strepio je od te velike nesreće sve prethodne godine. Nadao se sve vrijeme da je Mitar, koliko god je pogodio ove srećne stvari koje su mu se desile sa rođenjem sina (dobio dvojicu) nasljednika i titulom kneza, pogriješio u onim crnim i nesretnim predskazanjima. Bojao se za djecu, da im se neće štagod loše dogoditi. Vremenom se ćerke poudavaše i otiđoše za svojim muževima. Ana i Ilinka se udadoše za dobrostojeće i ostadoše u selu, a Jovanka se udade u drugo selo, s onu stranu Dervente.
Ostadoše mu dva sina na imanju. Kažu da roditelj ne pravi razliku među djecom, da svako svoje pile voli podjednako, ali je Jovo, ako se ikako može birati između sinova, nekako više naginjao prema Vasilju. Vasilj je bio vrijedan i radišan, obziran prema svima i primjer ostalim vršnjacima u selu. Lijepo se i na vrijeme oženio Todom Topic iz obližnjeg seoceta i bili su k’o stvoreni jedno za drugo. Nekako ga je Vaso podsjećao na njega samog, dok je Petar bio sušta suprotnost obojici. Imao je tešku narav, bio lijenčina koja je uživala plodove ćaćina rada. Volio je Petar i malo više zaviriti u čašicu a i kocka mu nije bila strana. Crna ovca u obitelji, što bi se reklo.
A onda je odjednom, 1921. godine, iznenada i na opštu žalost cijelog sela, a posebno neutješnog Jove, u dvadeset sedmoj godini umro Vasilj. Tuga Jovina je bila neizmjerna. Proklinjao je sve po redu, a često i Mitra čije se proračanstvo nepogrešivo nastavljalo. Loza Todorovića se tako svela na crnog Petra i Jovo se noćima budio iza sna sav u znoju sanjajući kako Petar raskućuje svu teško stečenu imovinu na kurvetine, piće i kocku po smrdljivim kafanama, seoskim vašerima i kirvajima. Dok je tako provodio mnoge neprospavane noći očajno tražeći odgovore na svoja pitanja, Jovo se često pitao šta bi moglo biti rodiće se nešto belo u svoj toj crnini koju je Mitar Tarabić spomenuo 1885. godine u crkvenom dvorištu sela Kremna, opština Užice.
Na odgovor nije predugo čekao, ni dva mjeseca poslije sinove smrti, jednog jutra mu Toda, Vasiljeva udovica, reče da je noseća i da će Jovo uskoro dobiti unuku ili unuka.
On se silno obradova činjenici da bi se dobra loza ipak mogla nastaviti ukoliko nevjesta rodi muško. I bi tako. Oboje se složiše da malog nazovu Vasilj, po nedavno preminulom ocu. Jovo je bio izvan sebe od radosti tako da nije ni primijetio zloćudne komentare pojedinih mještana da je mali Vasilj, u stvari, kopile. Međutim, sve sumnje su bile bez ikakvog smisla, pošto je dijete bilo pljunuti ćaća.
Svi znamo da Mitar Tarabić u svom govorenju Jovine sudbine nije išao skroz u detalje pa nije spomenuo da će se mali Vasilj roditi kao bogalj rođen sa jednom nogom za desetak centimetara kraćom od druge. Zbog te falinke dida Jovo je svog unuka zavolio još više.
Vjerovatno je i majka Toda osjećala isto naspram malog Vasilja, ali sva ta tragedija oko muža i rađanje djeteta invalida bijaše previše za nju, pa ona jedno jutro uteče od kuće i ubrzo se udade u drugo selo, ostavljajući rođena sina sa djeda Jovom.
Mnogo godina kasnije Vasilj bi znao spomenuti sopstvenoj djeci, kad bi ga upitali za roditelje, kako su mu majku Todu, nakon očeve smrti, obenđijali, pa ga je ona napustila. Jovo, nakon Todinog bijega, postade i otac i mati svom malom Vasiljćiću.
I tako je to išlo do Jovinog kraja u jesen 1929. godine. Umro je sa pune šezdeset četiri godine. Na kamenoj nadgrobnoj ploči isklesaše mu ime Jovo i prezime Todorić. Zašto Todorić umjesto Todorović ostaje pitanje do dana današnjeg. Jedino što se zna je da je Mitar Tarabić ponovo bio u pravu. Kad preseliš na večni počinak, tvoje ime biće pogrešno upisano na grobni kamen. Jovo se tako sahrani sa pogrešnim (prez)imenom.
Ogromno imanje se podijeli na dva dijela. Jedan dio pređe u Petrove ruke, a drugi pripade maloljetnom Vasilju.
Preživjeli logoraši su znali pričati novinarima, kako su, povremeno, u memljivim barakama Aušvica znali organizirati vrhovni sud gdje bi na optuženičku klupu izvodili uvijek jednu te istu personu – gospoda Boga lično jer nisu mogli pojmiti da ovaj to odozgo sve to mirno posmatra i ne čini ništa da taj užas stane. Nakon što je sedmogodišnjeg Vasilja kaznio gubitkom oca, pa onda matere i naposljetku voljenog djeda, pošto ga je osakatio od rođenja, Bog se tu nije zaustavio, ni to mu nije bilo dosta. Sljedeći veličanstveni potez svemogućeg bijaše stavljanje Vasilja pod starateljstvo strica Petra.
Petar, oslobođen svih stega nakon smrti oca (k’o kad podivljalu džukelu pustiš s lanca) potpuno se razgoropadio. Sve je više trošio i zapadao u dugove što je neminovno povlačilo sve češće prodaje, kako zemlje i šume, tako i stambenih objekata. Vrhunac je bio prodaja velike porodične kuće nekim Slišcima.
Godine su prolazile, imanje se smanjivalo, jedne večeri mladi Vasilj je prisluškivao razgovor između svojih staratelja, svojih najrođenijih, gdje su oni razrađivali plan da ga otruju i da formalno nasljede svu zemlju i imanje. Čuvši to, Vasilj pokupi malo svojih prnja i pod okriljem noći pobježe od njih tetki Jovanki gdje ostaje do svog punoljetstva.
- godine, u osvit Drugog svjetskog rata, Kupivši negdje na crno dugu devetku,odnosno austrijski pištolj “Steyr”, Vasilj se zaputi stricu Petru i pod prijetnjom da će ih sve pobiti naredi da se pod hitno njegov dio imanja (odnosno ono što je od njega ostalo i što stric pijandura i probisvijet nije rasprodo) ponovo prepiše na njega. Tako i bi.
Kasnije se saznaje da stric Petar nije bio bolji ni prema svojoj vlastitoj djeci te je ćerku Jovanku i sina Dušana davao u najam drugim gazdinstvima i redovno uzimao novce koje bi djeca zarađivala. Ćerka Jovanka se vremenom udaje i rađa dvije kćeri, Anu i Dušanku, a sin Dušan je imao sinove Zlatomira, Slavku, Gojka, Čedu, kćerke Dragicu i Nedeljku. Kasnije je, pošto mu žena umire 1959. godine, dobio još jednu kćerku iz drugog braka – Nadu. Ovdje je veoma važno napomenuti da su Petrovi potomci bili… ko da nisu njegovi. Svi odreda pošteni, radini i čestiti. (Konačan kraj za zloglasnog Petra se desio u vrtačama lokalne planine. Neka dobra duša ga je zatukla i zakopala u motajičkim vukojebinama tako da mu se za groba nikad nije saznalo).
Iduće godine pođe Drugi svjetski rat, ali Vasilja je (eto i malo sreće u toj svoj njegovoj nesreći) zbog njegove invalidnosti, mimoilazila svaka moguća regrutacija. U jeku rata Vasilj ženi Jovanku, prelijepu djevojku iz porodice Miličić. Prvi put u svom životu Vasilj upozna istinsku sreću. Do tad ga je zaobilazila koliko god je to znala i umjela.
Ubrzo dobijaju i prvo dijete, sina. Sreća neviđena. Međutim, kao što vjerovatno i sami već pogađate, ona (sreća) ne potraja dugo. Nakon što ga nazvaše Živko ili Ranko (nema tačnih podataka jer se o tome nije mnogo pričalo) dijete zakači tifus, te ono ode ubrzo nakon rođenja.
Nedugo nakon nesreće Joka ponovo zatrudni, pa krajem oktobra 1945. godine rodi opet muško. Ovaj put odaše počast djedu Jovi, pa ga nazvaše po njemu. I mali preživi. Pet godina nakon Jove dobiše Nedeljka, a nedugo kasnije na svijet dođoše Dušan, Marko i Milenko. Pet sinova, pet nastavaka loze Todorović.
Svi sinovi odrastoše, pozavršavaše fakultete, poženiše se i dobiše djecu. Na motici Vasiljevoj i Jokinoj othraniti pet sinova nije bila mala stvar. U prilog edukaciji nužno je spomenuti i socijalistički sistem koji je omogućavao i omladini iz ruralnih podneblja da besplatno upisuju i završavaju visoke škole. Uglavnom, svi sretno živješe blizu jedni drugima, u radijusu od 25 kilometara, baš onako kako i Tarabić reče onomad ispod velikog oraha u selu Kremna.
Slijedeći tradiciju svog djeda Jove, Vasilj je vremenom stekao popriličan ugled u selu. Pozamašno imanje od maksimalnih 100 dunuma zemlje, petero odškolovanih sinova, pođoše pristizati i unuci. Zajedno sa svojom Jokom živio je jednim normalnim, ali ipak teškim seoskim životom.
A onda ga je, oko njegove pedesete, sve stiglo. Sve te tragedije što su ga pratile praktično od rođenja, svi ti stresovi došli su na naplatu. Počeo ga je boljeti stomak. Obilazio je doktore uzduž i poprijeko tražeći lijeka, ali niko nije mogao da mu pomogne. Bolovi i patnje prouzrokovani stresom i patnjom ni danas se ne liječe kako treba, a kamoli prije pedesetak godina. Posegnuo je za alkoholom koji mu je na momente ublažavao bolove. Međutim, vremenom su bolovi rasli pa je tako Vasilj posezao za flašom sve češće i češće. Na kraju se to i otelo kontroli.
Godine 1991. Vasilj uslijed bolesti biva prebačen u bolnicu u Doboj. Uskoro započe novi rat i pođe veliko rasulo. Sinovi se pođoše snalaziti gledajući da sačuvaju živu glavu. Jovo s porodicom završi u Njemačkoj, Nedeljko u Kanadi, Dušan u Srbiji, Marko ostade u Hrvatskoj, a Milenko u Švedskoj. Malo kasnije u Švedsku, nakon velikih peripetija, dolazi i Joka, Vasiljeva žena.
Petero braće završi u pet različitih država, ili što onomad Mitar Tarabić reče rasu se familija na sve strane Sveta. Pođoše im djeca i unučad, unučad i praunučad Vasiljeva, pričati njemački, engleski, srpski, hrvatski i švedski, obistini se Mitrova: braća neće znati govoriti, sporazumevati se jednim jezikom, pričaće 3 ili 4 različita jezika i biti tuđi a ne braća jedni drugima.
Godine 1992. stiže vijest da je Vasilj preminuo u sedamdeset prvoj godini. 1996. godine umire Joka u Švedskoj. Kažu da je najljepša moguća smrt (ako se to tako može nazvati) kad se umre u snu, a upravo je tako umrla Joka Vasiljeva. Čuvši žalosnu vijest o Jokinoj smrti, jedna njena komšinica reče da kad god pročita ili negdje čuje riječ svetica,prvo na šta pomisli je ona.
I tako počiva Vasilj u Bosni, počiva Joka u Švedskoj. Između njih vječnost, cirka 1.800 kilometara. Završi se puni krug Vasilja Todorovića. Kako započe svoj život, praktički sam samcat od rođenja, završi na kraju sam samcat na dobojskom gradskom groblju.
Godine 2018. Jovo (praunuk Jovin, unuk Vasiljev, sin Vasiljev) obilazeći rodbinu (potomke crnog Petra) u Derventi ugleda na zidu neku starinsku sliku, portret nekog čovjeka. Rođak, vlasnik slike, reče mu da je na slici njihov zajednički pradjed Jovo. Jovo sav sretan uzima kameru i izbliza slika portret. Dolazi u svoj stan i preko imejla šalje sliku svom sinu u Ameriku.
Sin, sav oduševljen slikom svog čukundjeda, odlučuje da tu sliku sačuva kao screenshot na svom mobilnom telefonu. Uradivši to, čukununuk Jove Todorovića nesvjesno je ostvario i posljednje proročanstvo Mitra Tarabića koje glasi: Ti ćeš za tačno 133 godina oživeti u jednoj velikoj zemlji daleko odavde.
(Hvala na čitanju.)