Igrale su se, u mom djetinjstvu, razne kartaške igre. Remi, poker, žandar, igralo se i poklape, ali najomiljenija igra bila je tabla, ili, kako su neki govorili, tablić.
Pokojna mama učila me pravilima table, jer trebalo je zbrajati da bi se odnijele karte sa stola ili da bi se pokupile sve i glasno uzviknulo: tabla! To je značilo da onaj koji piše poene stavlja crticu sa strane, jer i table su se zbrajale u konačnom rezultatu. Igralo se do 101.
Igrao sa s majkom često, jer popunjavali smo vrijeme čekajući mog oca, koji je najčešće dolazio kasno, iz birtije, pripit ili pijan. Kad bi bio dobro raspoložen, donosio bi, umotane u papir, kolače, uglavnom one koje je on volio, pa bismo se malko osladili ublažavajući gorak okus njegovog pijanstva.
Pokojni ćaća me naučio igrati remi. Iz vrlo pragmatičnog razloga. Falio mu je četvrti ili, kako bi on govorio: fali mi četvrta žrtva. Igrao je strastveno, nije volio gubiti. Znao bi, nakon izgubljene partije galamiti i vikati na sve oko sebe. Zanimljivo mi je bilo kako nikada nije igrao karata u cilju kockanja, samo za ubijanje vremena i užitak. Bokalić rakije, meza, cigarete bilo je obvezno. Bez toga nije bilo ni igre. Kad bih ja, slučajno, pobijedio govorio bi: pobijedi nas mali šugo. Petak uvečer bilo bi okupljanje igrača i nerijetko bi svanulo, a mi smo bili za stolom i igrali, a mati bi ustajala i kuhala nam jutarnju kavu.
Brat me učio igrati poklape. To je ono kad se napravi, od karata, toliko kamarica koliko ima igrača, karte okrenute licem prema dolje, izabereš svoju kamaricu, staviš dvije banke ili pet banki , prvo se okrene kamara onoga koji je dijelio, a onda svaka pojedinačno. Onaj čija karta bude veća, jača, taj nosi pare. Djelitelj, onaj kojega smo zvali bankar, stavlja svoj novac, onoliko koliko stavlja i igrač, pa ili gubi ili nosi novac. To je već bila kocka pa se brat s ekipom sakrivao u šupu, kao, ako naleti milicija, da ih ne uhvati u kocki. Inače, dvije banke su bile kovanica od 20 para, a pet banki kovanica od 50 para, to su bilo dijelovi dinara, valute u bivšoj Jugi. Još i danas se čuje: nemam dinara, kad netko želi reći da je bez novca, ili idem zaraditi koji dinar, ako ide raditi na dnevnicu, na crno. Ostalo nam to kao digitron za mini računalo, kao faks za deterdžent, kao kalodont za pastu za zube, kao kiseljak za mineralnu vodu.
Stari samo nikada nije htio igrati table sa mnom. Govorio mi je: nije to za djecu. Nisam odmah shvaćao zašto to govori, samo me više s tim poticao na želju da igram. Ali, jedno ljeto dok sam bio kod bake, a stari došao po mene, stvari su mi postale jasnije. Djed, moj stari i njegova dva brata, moji stričevi, sjedali su za stol igrati table i kuhinja bi postajala ratna zona. Sjedali su parovi, jedan nasuprot drugom, rakija, meza i cigare su bili pri ruci. Djed bi, čak, stavljao na stol i malo ogledalce, ono što smo kasnije morali nositi u JNA, kako bi mogao gledati dnevnik na crno-bijelom televizoru, da se ne mora okretati, nije želio riskirati otkrivanje karata protivnicima.
Ja sam stalno bio tu u blizini, možda nekome zatreba nešto, gledao, slušao, ne razumijući baš sve.
Oko svakog bacanja karata ili odnošenja poena žestoke su svađe bile. Jedni su galamili: u što gledaš! Što mu nisi bacio onu kartu! Znaš da ima desetku! Drugi su galamili: što mu ti nisi bacio peticu! Vidiš da čeka osmicu, jebem te ćorava!
Nikako mi nije bilo jasno zašto stalno namiguju, čas lijevim okom, čas desnim, stalno se češkaju iznad obrva, potežu resice uha, napuhuju obraze. Dugo mi je trebalo shvatiti kao to jedni drugima šalju signale koju kartu imaju. Svaka karta imala je svoj tik, svoj pokret.
Repertoar psovki bio je takav da papir i priča to ne može podnijeti.
Još kad sam svjedočio modifikaciji igre table pa se počelo igrati: tko manje. Umjesto početne zamisli osvojiti što više poena u što kraćem vremenu počeli si igrati osvajanja što manje poena i uvaljivanja protivniku situaciju da mora pokupiti što više poena. Tu se moj stari pokazao kao pravi majstor i od njega sam naučio kratkoročno žrtvovati nošenje malo poena kako bi protivnika prisilio uzeti puno više.
Table se igralo, uglavnom, navečer. Nama djeci nije se dozvoljavalo gledati televiziju poslije crtanog filma. Govorili su nam: pogledaj crtani, pišat’ i spavat’. Stariji su onda ostajali sami, mogli su sjediti, gledati poneki film ili igrati karata ili, jednostavno, pijuckati, meziti i tračati susjede i rodbinu. Zidovi, namještaj i garderoba imali su miris ustajalog duhana i rakije brlje. Tek kad sam naučio igrati remija, za mene je to značilo da sam prešao u svijet odraslih. Tada sam shvatio kako me otac promatra kao sebi ravnog, posebice kad sam počeo pobjeđivati i njega i druge igrače koji su s nama igrali.
Petkom ili subotom navečer smo sjedali, stari, Maki, moj zet Cober i ja. Svatko je znao svoje mjesto. Njih trojica su pušili, ja nisam. Ubijali su me svojim duhanskim dimom, ponekad i svojom igrom, ali nisam se predavao i dao smesti. Zapuštao sam gradivo, prvo u srednjoj školi, poslije i na fakultetu. Remi je bio važniji tada. Nekako, kad smo prestali igrati, jer tata se razbolio i više nije mogao ni sjediti, posebice pratiti igru, sve je otišlo negdje bez veze. Poslije sam igrao redovito sa suprugom i kumovima, ali nije bilo onoga žara i napetosti kao onda kada sam imao cilj pobijediti oca u kartanju.
Vrijeme je donijelo i igru kockicama jamb. Mene je učio moj susjed i tadašnji prijatelj Adam igrati jamb. Odmah mi je pokazao varijantu igre s osam kolona, dodatne četiri kolone u odnosu na četiri osnovne, tako da sam nastavio i danas, još uvijek, igram sa ženom tu varijantu jamba. Postali smo pravi kockari. Igramo u to tko će skuhati sutra ručak, ili tko će kasnije kuhati kavu (u Bosni se kaže: ispeći kavu), ili tko će sići do granapa nešto kupiti.
Uglavnom ja gubim. Posebice gubim ako igramo u kuhanje ručka. Jebi ga, volim kuhati.