Zovem se Lana Š. Svakoga jutra idem s tatom po novine i kruh. Kupi mi Cedevita bombone i ja ih stišćem u ruci jer sam jednom čula tatu kako govori mami da im novac klizi kroz prste. Jako volim te bombone i ne želim da mi se otkližu.
Na molu često sretnemo šjor Tonka. On mi mrsi kosu i uvijek pita imam li ja uopće mamu. Tata i on se tada smiju, a onda stišaju glasove i ne čujem što govore. Ne znam zašto se pravi da ne zna za moju mamu. On ju je zagrlio kada joj je njegova žena rekla da je lako nama izbjeglicama jer sve dobivamo. Mama je počela plakati i odgovorila joj da bi ona radije bila u svojoj kući nego dobivala tu rižu i vrećice krem juha. Tada ju je šjor Tonko zagrlio i zato sam sigurna da zna da ju imam. Poslije sam razmišljala što znači biti izbjeglica i jesam li to i ja. Na kraju sam zaključila da jesam, jer svaku večer bježim iz svoga kreveta kod mame i tate.
Kuća u kojoj živimo nije naša. Voljela bih da jeste jer je na moru i mogla bih se kupati cijele godine. Jedino mi se ne sviđa njen mokri miris i to što sam u svojoj sobi jednom vidjela miša. Mama je rekla da su nam miševi najmanji problem, što me vrlo uznemirilo jer sam pomislila da se onda u kući zacijelo krije nešto mnogo veće.
U našoj pravoj kući je sada rat. Došli su vojnici i zapalili je i mi zato više ne možemo živjeti tamo. To sve znam jer nam je jednoga dana u goste došla tetka i rekla da smo sada potjerali Srbe, još se samo Muslimana moramo riješiti.
Tu večer tata je plakao i govorio da ovo nikada neće završiti.
***
Rat je gotov i mama i tata su rekli da idemo živjeti u našu kuću. Vozili smo se jako dugo, meni je u putu bila muka. Morali smo stati da ne povratim po bratu i sestri. Mama je uz cestu nabrala gospine trave i zgnječila je prstima, pa mi namazala vrat. Od toga mi je bilo još gore, ali sam šutjela.
Ponijela sam sa sobom kutijicu s malim, bijelim srcima koju mi je dao šjor Tonko. Kada smo napokon stigli, prema nama je nagrnula gomila ljudi.
Vidjela sam dva dječaka i djevojčicu kako se smiju i pokazuju prstom prema mojoj kutijici. Stisnula sam ju još jače. Mama je plakala i grlila sve redom. Svi su nas željeli pomaziti i uštipnuti za obraze. Bilo mi je čudno što nitko ništa ne govori. Tata je stiskao šake i gledao prema nebu.
Prespavali smo kod obitelji jer je našu kuću valjalo prvo provjeriti. Tako su rekli. Trebali su ići samo tata i ujak, no ja sam plakala dok me nisu odlučili povesti. Bila sam uzbuđena što ću napokon vidjeti svoju pravu kuću. Kada smo stigli, iznenadila sam se jer nije bilo vrata. Unutra je bilo crno i prazno, jedan izokrenuti ormarić i tri razbacane stolice. Primila sam tatu za ruku i pitala se kako ćemo tu živjeti. Možda smo ipak trebali ostati na moru.
Otišli smo u sobu i na podu sam našla otkinutu glavu od lutke. Gledala me nekako tužno i ja sam počela plakati. Tata me zagrlio i rekao da ćemo kupiti novu lutku, da ćemo kupiti sve novo. Ujak ga je gurnuo laktom i pokazao mu na zid. Podignula sam glavu i vidjela veliko slovo S koje je bilo prekriženo s dvije okomite crte.
„Jebote, kako su znali?“, tata je izustio pomalo ljutito.
Ne znam što su točno trebali znati, ali tata zna da ne smijemo psovati. Čudi me da je to učinio.
***
Krenula sam u školu. Kažu da ću tamo naučiti čitati i pisati, ali ja to već znam. Za prvi dan škole baka mi je poklonila knjigu Crni ljepotan. Bila je umotana u smeđi papir i mirisala na novo. Jako sam se razveselila jer obožavam životinje, pa mi nije bilo jasno zašto baka plače. Zatim me ponovno molila da joj otpjevam najdražu pjesmu. Kaže da pjevam jako lijepo i da se sjeti svega. Meni se to ne sviđa jer često moram pjevati pred njenim prijateljicama i onda sve zajedno plaču i miluju me po kosi. Ne razumijem zašto to rade budući da pjesma govori o nekoj trešnji i ljudima koji su u tuđim životima, a od njih nijedna nema trešnju niti tuđi život.
Uglavnom, u školi mi se djelomično sviđa. Imamo lijepu učiteljicu koja nam dopušta da joj sjedimo na koljenima. Ponekad se plašim izaći na veliki odmor, jer ne znam uvijek pronaći svoju kolonu za ulazak u školu. Također, iza mene sjedi dječak koji mi stalno udara u stolicu i to mi jako smeta. Mama mi kaže da sve u životu ima svojih dobrih i loših strana, pa joj ja vjerujem.
Bio je gotovo kraj prvoga polugodišta i učiteljica se s odmora vratila jako uznemirena. Rekla nam je da je zvala naše roditelje da dođu po nas i da spremimo stvari. Idemo kući jer je netko umro. Svi smo stajali ispred škole i čekali, neka djeca su plakala. Laknulo mi je kada sam vidjela mamu, jer to znači da ona nije ta koja je umrla.
Kasnije sam pitala tatu zašto smo morali otići iz škole, a on mi je rekao da su se vjerojatno uplašili eskalacije odnosa. Nisam znala što to znači, no nisam htjela dalje ispitivati. Rekla sam samo da je to prvi put da čujem da je netko umro. Tata je uzdahnuo i rekao mi da sam sada velika cura i ispričao mi mnogo toga. Ispred kuće gdje je kao dječak živio rasla je trešnja hruštovka i imao je psa Lokilu. Volio je ići loviti ribu i voziti se na motoru sa svojim tatom. Onda je došao rat i morali su otići od te kuće, ali je njegov tata odlučio ostati. I tako je umro. Zapravo, rekao je da su ga tako ubili. Ja sam počela plakati, tata me grlio i govorio da su to bile godine zla. Tu noć nisam mogla zaspati.
Sutradan sam učiteljici rekla o godinama zla i ona mi je odgovorila da ne zabadam nos gdje mu nije mjesto. Do tada je uvijek bila jako dobra, tako da me iznenadila s tom rečenicom, pogotovo jer moj nos uopće nije oštar.
***
Bili smo na ljetnim praznicima i mama je odlučila odvesti nas na najbolji sladoled u gradu. Dugo se spremala. Rekla je da joj je ovo jako bitno jer je u tu slastičarnicu ona išla sa svojom mamom.
„Mislim da je došlo vrijeme da i mi tamo krenemo“, izjavila je svečano.
Nije mi bilo jasno zašto ranije nije bilo vremena, budući da smo sladoled jeli prilično često. Mama je obukla bež hlače i majicu sa šarenim kockicama. U kosu je stavila bijeli cvijet i čak je namazala usne. Dopustila je meni i sestri da se namirišemo s njenim parfemom.
Hodali smo ulicom koju ne poznam, mama nam je veselo pričala o svojoj školi koja se nekada tu nalazila i o bureku koji bi jeli na velikom odmoru. Slastičarnica je bila stvarno velika, još nikada nisam vidjela toliko sladoleda. Bilo je čak nekih okusa koje uopće ne poznajem. Mama nas je pitala što želimo i nasmiješila se teti za pultom. Teta je lupkala vadilicom za sladoled po rubu limene posude i šutjela. Osjetila sam da mama postaje nekako nervozna, ogledavala se oko sebe. Odjednom je problijedila i rekla da ćemo svi čokoladu. Brzo je platila i povukla nas van. Negodovali smo zbog neželjenog okusa. Bilo je to prvi put u životu da nas mama nije slušala, samo je hodala sve brže i brže, jedva smo ju sustizali. Kada sam počela ponovno prepoznavati ulice, mama je usporila i na koncu zastala. Bili smo prljavi od sladoleda i oznojeni, no ona to nije primjećivala. Rukama je prolazila kroz kosu i izvadila onaj cvijet. Gledala ga je neko vrijeme, potom zgužvala i bacila na pod.
Tu noć čula sam nju i tatu kako pričaju.
„Kockice mu preko cijelih leđa i još piše HNS… kako sam to mogla previdjeti, što sam mislila? Da si samo vidio kako su nas gledali, a ja sama s njih troje. A ja htjela, eto, ne znam ni ja… Kontam prošlo je sve. Tko zna hoće li ikad proć’?“, mamin glas bio je uplašen i pun suza.
Kada sam se ujutro probudila, zatekla sam ju kako pije kavu i pregledava fotografije. Prišla sam joj i upitala mogu li i ja pogledati. Bila sam sretna da je mama opet ona stara, kosa joj je mirisala na kokos. Dodala mi je jednu fotografiju i rekla da je s njom Sanja koja sada živi u Australiji. Stajale su zagrljene i nasmijane ispod ogromnoga, kamenoga luka. Pored njih je tekla zelena rijeka. Pitala sam ju koji je to grad i možemo li nekada i mi posjetiti taj most. Mama me zagrlila i rekla da je to moj grad, onaj u kojem živim. Bila sam zbunjena, no nisam željela da ju opet uplašim i rastužim.
Zagledala sam se ponovno u fotografiju preda mnom. Mama je u kosi imala veliki, bijeli cvijet.
***
Vikendom odlazimo na selo. Nije to pravo selo, onako kakvo imaju prijatelji iz razreda, sa životinjama, vrtom i ljuljačkom. Naše selo je kuća u kojoj su prije rata živjeli baka i djed. Isprva nisam voljela tamo odlaziti, cijelo mjesto je prekriveno jezom. Sjećam se da smo otkopavali stazu koja povezuje ulazna vrata i trijem i da smo ispod gomile zemlje pronašli srebrni ćup. S vremenom sam se ipak navikla, a i tata je jako sretan kada odlazimo tamo.
Na vrhu puta koji vodi prema kući uvijek zastanemo i prekrižimo se. Na tom mjestu su ubili djeda. Napisala sam pjesmu o tome i pobijedila na školskom natjecanju. Tata se razbjesnio kada je pročitao naslov u lokalnim novinama – „Dječje suze za našim mučenicima“. Govorio je nešto o zemlji koju nije želio primiti i poslu u Elektroprivredi koji su mu nudili. Mama ga je utišala i rekla da će pričati kasnije.
Jednom smo se tako vraćali s jezera koje se nalazi ispod kuće. Brali smo kupine i nabadali ih na slamke. Bila sam bosa i prijao mi je osjećaj vrućega tla pod nogama. Na trijemu smo ugledali povaljane stolice. Tata nas je zaustavio i krenuo sam prema kući. Vratio se za nekoliko trenutaka i sasvim ozbiljan rekao da se kupimo i krenemo prema autu. Vukli smo se nevoljko i sporo, dok nas tata nije potjerao uz put.
Okrenula sam se na vrhu strmine i vidjela da je netko crnim ugljenom na zidu kuće napisao „Stanko ustašo“.
Šutjeli smo cijelo vrijeme vožnje. Na izlasku iz automobila čula sam mamu kako šapuće:
„Možda se to Davor zajebavao?“.
***
Tata mi je kupio kožnu jaknu u drugome razredu Gimnazije. Bila je smeđa i mirisala na vosak. Podvrnula sam rukave da izgledam više rokerski.
U razredu skoro nitko ne priča sa mnom. Kažu da sam depresivna i da ih plašim. Stranice dnevnika punim elaboratima o njihovoj površnosti. Čak i mama kaže da sam nekada bila zabavno dijete i da ne zna što mi se dogodilo.
Povela sam najboljeg prijatelja na trg ispred Doma zdravlja, bilo je Valentinovo. Rekla sam mu da idemo pomoći nekoj udruzi. Na dolasku su nam u ruke tutnuli namočenu spužvu.
„Koji kurac?“, pitao me Marko.
Pokazala sam mu rukom na fontanu i porušenu spomen ploču, obje ukrašene kukastim križevima i falusnim crtkarijama. Gledao me par trenutaka, potom duboko uzdahnuo i pridružio mi se u čišćenju.
Pitao me kasnije zašto to radim, zašto uporno iskopavam ono što nitko ne želi slušati, je li mi to fetiš ili me zabavlja? Nisam mu znala dati odgovor. Kako sam mu mogla reći da mi se čini da ponekad noću čujem glasove, jauke, uzvike? Da vidim kolone ljudi kako kreću prema gradskome stadionu, pognutih glava i uplašenih pogleda. Da sanjam štropot vode dok se u nju urušava kameni luk i zaglušujuće usklike oduševljenja.
Pitala sam jednom tatu o svemu. Gledala sam ga ravno u oči i pitala je li istina.
Stezao je dlanove i kvasio moju kožnu jaknu suzama. Na njoj je zauvijek ostao trag.
***
Godine ne lažu. No, svejedno me nikako ne mogu uvjeriti u to da sam odrasla. Sjedim u svome dnevnom boravku i miješam kavu u šalici.
Mama i tata sitniji su nego što ih pamtim. Po obrazima im urezana sjećanja. Gledaju me plaho i gotovo uplašeno. S usana im se prosipa šećer.
Život ih je izigrao. Gledali su nemoćno kako se svijet oko njih mijenja i nestaje. Plivati nizvodno nisu znali, a za uzvodno nisu imali snage. Umorni su od čekanja.
„Zašto?“, izustim konačno.
Iz maminih ruku naviru suze, sva obećanja koja nisu ispunili, kuća koju nisu htjeli zatražiti, poslovi koje nisu znali zadržati. Pod nogama joj sklupčano poštenje, izgaženo i iznevjereno, sasvim nespremno za moć koja ga je pregazila.
Tatina ramena se tresu, po koljenima mu pada dobrota i naivnost. Iz očiju curi pravednost. Gleda me netremice, kao da mi pokušava izmisliti novi život.
Hvataju me za dlanove, osjetim krv kako vrije pod istančanom kožom, sve riječi koje su prešutjeli, sav ponos koji su progutali.
„Samo smo te željeli sačuvati“, šapuću mi u vrat.
Vani je pao mrak. Ili je oduvijek bio.