Poglavlje romana “Gloria in excelsis”
Zagreb, 15. juna 1945.
Na nas se, koliko vidim, sasvim zaboravilo. Ne stižu depeše, nitko nas ne posjećuje, dvaput dnevno javimo u Napulj i London da je stanje redovno, stiže nam isti odgovor da nastavimo s aktivnostima, a drugih aktivnosti nema osim opijanja po gradu, kartanja u Ritz baru i po špelunkama od Borongaja do Črnomerca, gdje se zadnjih dana počela sakupljati sva ona bagaža švercera, probisvijeta i bjelosvjetskih vucibatina, koja se u ove četiri godine držala podalje od rata i zaraćenih strana, nejasno je gdje su i od čega uopće živjeli, i kako su u međuvremenu prištedjeli novce i živce. Gledam ih kako na kartama i barbutu deru engleske pilote, samo što im za jednu noć ne skinu gaće s guzice, a njima očajnicima drago, uživaju u svojoj propasti, svaka izgubljena partija dođe im kao još jedno malo bezbolno samoubojstvo.
Ne kockam se. Samo čekam da bude dovoljno kasno za spavanje, pa da ujutro idem na doručak u Esplanadu.
Jutros izađem iz tramvaja dvije stanice ranije, da konačno pođem do Jurišićeve 17, i stana gdje su otac i majka živjeli one jeseni nakon što sam upisao akademiju. Nekoliko godina ranije njoj je prahnulo da bi se selila iz Dubrovnika, tu nikoga nema, sestre, brat i sva rodbina su po Bosni, a grad je pogan, ljudi je nisu prihvatili kao svoju iako se u Dubrovniku rodila, pa neka lijepo prodaju stan i kupe nešto u Zagrebu. Zagreb je, ipak, svjetski grad, tamo su kina i kazališta, mali Beč, daleko od vonja peskarije i grubih peskarijskih običaja. Oca je uspjela nagovoriti, preumoran je on da bi pružao otpor njezinim ludorijama, ali bio je dovoljno
pametan i oprezan da ne pristane na prodaju stana u Dubrovniku. Umjesto toga, on će se odreći ćaćevine, vinograda na Pelješcu i ljetnikovca u Lozici, a braća neka mu zauzvrat daju novac za kupnju stana u Zagrebu. I svima dobro: on će bez muke riješiti problem i još se spasiti svih budućih svađa oko nasljedstva, a njih dvojica dobit će dio vinograda i vile koji vrijedi barem deseterostruko više od novca koji od njih traži. I tako je kupljen stan na trećem katu u Jurišićevoj 17.
Ja sam u Beograd otišao petnaestog rujna, a njih dvoje su se već devetnaestog preselili u Zagreb. Prvo pismo bilo je puno oduševljenja i entuzijazma. Mater je pisala kako već ima svoga osobnog pedikera, doktora Schwaba, sasvim ju je oslobodio kurjih očiju koje su je mučile, evo već dvadeset godina, i nije joj mogao pomoći ni prevarant Tardelli iz Gruža, a ni onaj sarajevski doktor što joj ga je preporučila tetka Olga. Zagreb je ipak Zagreb, više puta je oduševljeno ponavljala, pisala je da su ona i ćaća gledali operu Zrinski te da su kupili karte za Goetheovog Fausta, gostovanje slavnoga berlinskog teatra u svibnju sljedeće godine, ali Zagreb je ipak Zagreb, pa su sva mjesta već rasprodana. Govori se da će na Faustu u kraljevskoj loži sjediti osobno princ Pavle, sa suprugom. Jedini prigovor u tom prvom pismu bio je da i ona i ćaća imaju dojam kako su mnoga zagrebačka gospoda pokupovala karte samo zato što su njihove milostive načule da stiže i princ Pavle. Premda i nju, priznala je mater, jako zanima kakvom će toaletom princeza pročastiti zagrebačku publiku.
Već je drugo pismo bilo suzdržanije. Žalila se na placu, nije kao u Dubrovniku, riba dok stigne do Zagreba već se uščuje, svinjetina je premasna, a janjetina gore smrdi od hercegovačke bravetine, rajčice su smežurane, kapula je nekako sasušena, pa se ne razlikuju ljuska i srce, a tržnica Dolac, kako Zagrepčani zovu svoju placu, prevari svojom veličinom, ali je izbor lošiji nego u Gružu. A ljudi su jako čudni, na stubištu nitko nikoga ne poznaje i ne pozdravlja, čim se popodne prošetaš stanom, već ti odozdol lupaju drškom metle jer ih ometaš u dnevnom počivanju. Strah te je nasmijati se na ulici, jer ljudi pomisle da im se rugaš. Ali Zagreb je ipak Zagreb, pisala je, samo se treba na njega priviknuti.
Svako sljedeće pismo bilo je sve kraće, a frazu Zagreb je ipak Zagreb ponovila je još samo jednom, u pismu koje je stiglo posljednje:
Danas oko podneva željeznim šipkama su nasred Varšavske ubili čovjeka, a da se nitko nije osvrnuo. Ali su pažljivo obilazili lokvu krvi, kao da je pseći drekec. Nikoga nije zanimalo kako se zove nesretnik i zašto je ubijen. Zagreb je ipak Zagreb.
Na Svetog Nikolu otišla je na kolodvor i kupila karte za Dubrovnik. Špediteri su u jedno prijepodne spakirali i odnijeli sve stvari. Kada se popodne vratio kući, otac ju je zatekao kako sjedi na kuhinjskome sudoperu i puši. Oko nje je bila potpuna pustoš. Nisam više mogla, rekla mu je, stvari već putuju prema Dubrovniku, a mi ćemo sutra. Otac je bio poludio. Ona mu je upropastila život, trebao je poslušati dida da se ne ženi tom švapskom luđakinjom, rekao joj je da je kurva i da je od početka znao za njezinu aferu s inžinjerom Perišićem, kako i ne bi znao kad mu se cijeli Dubrovnik smijao iza leđa, ali htio je biti čovjek, pa otrpiti sve zbog djeteta. Sad je gotovo, on će iskati razvod braka, a ona mora pristati, jer će ju inače zatući kao psa. Neka pred sudom prizna da ga je varala, ne samo s Perišićem, nego i s veterinarom Leitnerom, u Sarajevu pretprošloga ljeta, pa s fiskulturnikom Hadžićem, isto u Sarajevu, dok za ostale ne zna i ne zanimaju ga. Mater mu nije odgovarala, puštala ga je da se svađa sam sa sobom, a jedino što ju je ozbiljno mučilo bilo je kako će biti protumačeno to ako sad siđe sa sudopera. Neispravna pipa kapala joj je pod stražnjicu, gaće su joj bile već potpuno mokre.
Cijelu priču, uključujući i imena svojih ljubavnika, ispričat će mi iste zime, kada dođem u Dubrovnik na dopust. Smijat će se i biti ponosna na sebe.
Sljedećeg jutra vozili su se u istome kupeu. Sjedili su jedno do drugoga kao potpuni stranci koji se štrecnu kada im se na naslonu dodirnu laktovi. S vlaka su sišli u Sarajevu, bližila se ponoć, nikoga nije bilo na ulici, a onaj koji je sve gledao s prozora, mogao je vidjeti visokog krupnog muškarca u ranim pedesetim, dubrovačkoga gospara kakvim ih zamišljaju Sarajlije, kako neprirodno žuri, dok nekoliko metara iza njega trčkara i lomi potpetice dobrodržeća gospođa s pariškim bež šeširićem i velom koji ju škaklja po nosu, pa ga uzaludno pokušava skloniti s lica.
Kod dunda i tetke dočekala ih je sva sarajevska familija. Ženama su oči bile crvene i podbuhle od suza i brige, a muški su, kao za sprovod, došli u svečanim odijelima.
Što se dogodilo?, otac je pogledom tražio tko nedostaje.
Andrija, moj Andrija!, skočio je na njega dundo Franjo.
Lukre moja, živi ste nam!, tetka Olga je grlila svoju sestru, a moju mater, i nazivala je po imenu koje joj nije ni rođeno, ni kršteno, nego je ime od dragosti i od djetinjstva. Tetka joj ga je nedjenula dok su u Dubrovniku išle u školu, jer je Karla previše švapski zvučalo, a kako su i u njihova doba djeca bila okrutna, i precizna kao snajper, njih dvije bile su prokazane i kao Njemice i kao Bosanke. Ono što bi ih s jedne strane branilo, recimo to da su švapske frajlice, na drugoj strani su gubile, jer su Bosanke koje grubo govore slabo se peru i po doma sigurno nose dimije i feredže. Tako je moja mater, da bi bila prava Dubrovčanka, postala Lukre.
Te noći zbilo se najveće slavlje u povijesti naše familije. Konobari su iz Hotela Evropa donosili jelo i pilo, na čast su pozvane i komšije, advokat Džemidžić donio je harmoniku, pa se lumpovalo i pjevalo sve do jutra. Po Sarajevu se još mjesecima pričalo o derneku u Franje Rejca, otpravnika vozova, o tome da se kolona konobara pružala od Evrope do Templa i da su se đakonije prenosile iz ruke u ruku, baš kao cigle kad se gazdi žuri da sagradi kuću. Mogao je, govorili su ljudi, Franjo i tri kuće sagraditi, koliki je novac te noći u vjetar bacio.
A što se zapravo bilo dogodilo? Tog dana je, pred odlazak s posla, dundo Franjo pregledavao vijesti na telegrafu. Uvijek je to činio, jer je volio unaprijed znati što će večeras javiti Radio Beograd i o čemu će sutra pisati novine. Shvatio je da Kraljevini Jugoslaviji loše ide, i da ni od te države neće ništa dobro biti, kada su se vijesti s telegrafa počele razlikovati od onih na radiju i u novinama. Hodao bi po kući i pjevušio Jugoslavija je naša mati i naš mili dom, gegao se kao klaun i imitirao đenerala Peru Živkovića, uvjeren kako nema razlike između države i cirkusa, osim što ispod trapeza nedostaje mreža pa ne valja po vani previše lajati prije nego što svi shvate ono što on već zna. A bit će to, mislio je, za dva tri mjeseca. Međutim, prošle su godine, sve je ostalo isto, dundo se nastavio rugati Jugoslaviji i živcirati se zbog razlike između telegrafa i novina.
Tako je, kažem, bilo i tog popodneva. Između vijesti o Sijamu, Mandžuriji i uspjesima njemačke teške industrije bila je i ova:
Tragedija u Zagrebu! Danas se u jutarnjim satima dogodila strašna tragedija u Jurišićevoj ulici na broju 17.
Urušila se ploča između trećeg i četvrtog kata. Odmah zatim pod težinom tereta provalio se pod i na trećem katu. Na lice mjesta izašli su vatrogasci i redarstvo. Ima poginulih.
Čim je to pročitao, dundo je nazvao moga oca, ali se u kancelariji nitko nije javljao. Nazvao ga je i dva sata kasnije, u vrijeme kada će ćaća nakon ručka i popodnevnoga odmora vraćao na posao, a kad mu se ni tada nije javio, dundo je bio uvjeren da su Ćurlini izginuli. Htio je s tetkom odmah krenuti prema Zagrebu, ali su srećom zakasnili na vlak. Noć bdijenja i žalosti na kraju se pretvorila u slavlje kakvoga više nikada neće biti, jer će ubuduće sve loše vijesti biti tačne.
Ne samo da su se ćaća i mater te noći pomirili, nego su se kao djeca držali za ruku, on ju je cjelivao u obraz, a ona se durila jer ne pokazuje dostatnu zahvalnost što mu je upravo spasila život.
Imala sam predosjećaj!, naglasila bi svaki put kad je o ovome pričala, i već bi svi imali duboko poštovanje prema njenim predosjećajima koji su se ticali nečega što će se tek dogoditi. Tako je moja majka počela upravljati svijetom.
Eto, tako sam pošao vidjeti kuću u kojoj sam, da nije njezine ludosti, trebao ostati bez roditelja. Nikada nisam bio u tom stanu, niti sam pogledom potražio broj 17 kada bih prolazio Jurišićevom. U ovih mjesec dana, kao ni 1940. i 1942. kada sam bio stacioniran u Zagrebu i isto tako često išao niz Jurišićevu. Ne bih rekao da me nije zanimalo, mislio sam i tada o stropu koji se rušio i koji se u obiteljskim pričama ruši svih ovih godina, ali mi nekako nije na um palo da tražim tu zgradu. Ili ne bih povezivao Zagreb u kojem sam boravio sa Zagrebom iz majčinih pisama. Ipak su to bila dva različita grada. Njezin je bio dinamičniji i ružniji, a moj je lijep, tužan i depresivan.
Stajao sam preko puta i gledao prozore iza kojih su, devet godina ranije, ćaća i mater živjeli jedan od svojih života. Prošlo je sedam, on će uskoro obuti svoje cipele, rad Moše Ozme, najboljega šustera između Beča i Stambola, pred ogledalom će zategnuti crvenu kravatu, neka se po njoj zna da je Dubrovčanin, na glavu će staviti šešir, koji mu je dundo Vilko donio iz Bruxellesa, izaći će pred zgradu, pogledati na džepni sat, i krenuti polako, nogu pred nogu, preko Jelačić placa, pa niz Ilicu sve do Frankopanske. Tamo će na svome radnom stolu rasprostrijeti pomorske karte i, prema jučerašnjim izvještajima, ucrtavati pozicije brodova. Istim putem vratit će se na ručak, lagano, da ga cijeli Zagreb gleda dok poput pauna širi perje, bezazleni moj ćaća, koji je vazda vjerovao da je Bog stvarao svijet samo da mu lijepo izgleda.
Mater će ga pratiti s prozora i na prozoru ga dočekivati u povratku s posla. Nadgledat će svaki njegov korak, pratiti je li uredan i uživati u pogledima koje mu drugi upućuju. On je njezino umjetničko djelo, ponosna je kao da ga je svojim rukama stvorila, a sve ono što bi svaku drugu učinilo ljubomornom, ona doživljava kao kompliment svome umijeću. Dok gledam u prozore iza kojih su živjeli, po prvi put mi se čini da su bili stvoreni jedno za drugo. Ona je imala svoje ljubavnike, a on je imao sebe. I nitko nikome tu nije činio konkurenciju. Niti su nedostajali jedno drugome. Šteta što to nisam ranije mogao znati.
Prešao sam ulicu, ušao u zgradu i krenuo uza stube. Vonjalo je po grahu i zaprški, po podrumskoj memli i otrovu za štakore. Grah i zaprška došli su s Titom, a memla i otrov ostali su iza Pavelića. Ne znam što mi je ovih dana gore, optimizam koji nadima crijeva i stvara bol u želucu, ili strah koji se ne da provjetriti i koji će nas sigurno nadživjeti. Turska je okupacija trajala četiri stoljeća, ali će fantomski osjećaj ustaške okupacije potrajati barem isto toliko. Uzalud su Titu zaprška i grah, nasmijana lica i tajna policija. Tito je smrtan, Pavelić nije.
Na drugome katu zaustavio me je starac s velikim zidnim satom u rukama, koji samo što mu ne ispadne:
Gospon, lepo vas prosim, ak biste mi pomogli.
Prihvatio sam sat i krenuo za njim niza stube. On se osvrtao, sav od isprike i od ljubaznosti, da bi tek tada primijetio moju uniformu:
Jezušna gospon, fest vam je zgodna odora! Ali morate paziti, buju vas partizani videli, a onda bu svega. Jeste ju zeli iz Splitskog akvarela?
Nisam, prava je, pilotska?
Kak kod Čarlesa Lindberga?
Ne baš sasvim, ali skoro kao u Čarlesa Lindberga.
Na vratima je pisalo Vjenceslav Simčić, kirurg i internist. Uveo me je u stan, niz hodnik je bio pružen zeleni linoleum. Spustio sam sat uz vješalicu s kaputima, starac me je pozvao na rakijicu, ali sam rekao da nemam vremena, žurim kod prijatelja.
A da niste pošli kod frau Micike?, smrknuo se.
Nisam.
Danas v jutro svi idu frau Miciki, a rekli smo da samo susedi dojdu.
Jedva me je pozdravio prije nego što je za mnom zalupio vrata. Ljubazni starac bio je ljut kao ris.
Popeo sam se do drugoga kata, jedna vrata su bila otvorena, iznutra se čulo larmanje, cilik stakla i porculana. Ne znam što mi bi da uđem, valjda i to jednom u životu valja napraviti, pa nepozvan ući u tuđi stan.
U velikom građanskom salonu sjedilo je, stajalo ili se međusobno naguravalo i otimalo tridesetak muškaraca i žena, uglavnom zrelije dobi. Bilo je među njima hude sirotinje, ženica je za ruku držala dječaka goleme vodene glave, druga starija, sva u prnjama, razmahivala je štapom i udarala one koji joj se približe. Pod rukom je držala veliku porculansku figuru djevojčice na izvoru. Neki su mirno stajali i gledali, muškarci su oblačili ženske kapute i isprobavali dužinu rukava.
Što se ovo zbiva?, pitao sam ženu koja je mirno sjedila u fotelji, u ruci držeći do pola natočenu čašu za konjak. Ne znam što je bilo u njoj, ali sigurno nije konjak. Možda liker od čokolade.
Ništa, umrla je frau Micika pa je rulja došla po stvari. Nije imala nikoga svoga, njezini su davno pomrli, ostala je udovica još u onom stoljeću, a ljudi požurili uzeti što im treba prije nego što javimo u kotarski odbor da je umrla. Čim javimo, doći će i zapečatiti stan. A tad, tko je što uzeo, uzeo je. Ima lijepih stvari, pođite i pogledajte. Tamo vam je biblioteka, oko knjiga se neće otimati.
A vi, zašto vi ne uzimate?
Uzela sam evo ovu čašu i natočila. Tako smo nas dvije zadnjih dvadeset godina, otkad su se moji doselili iz Hercegovine. Svakoga jutra, kada muž ode na posao, ja bih sjela u ovu fotelju, ona na onaj tamo otoman, pa bismo jedna drugoj nazdravile. Eto, sad pijem za dušu frau Miciki.
Zašto ste ih pustili da raznose stvari? Onaj sat! Evo, sad sam jednom gospodinu pomogao da odnese sat. Veliki, stari sat, od vremena Marije Terezije.
A, to je bio Simčić. Stara hulja je doktor Simčić. Odbrojat će mu dane Micikin sat. Kako mislite zašto sam ih pustila? Pa neka uzimaju kad im se uzima. Frau Miciki, vjerujem, ništa od toga neće na Mirogoju trebati. Nego, pogledajte knjige, šteta je da se bace.
Mislim da mi ne trebaju.
Ne? Baš izgledate kao da vas knjige zanimaju. Engleski oficir?
Da.
Sretnik. Vi ćete u London, a ja ostajem s ovim ljudima.
Mislim da neću u London, neću u Englesku. Iz Dubrovnika sam.
Dobro razmislite. Mislim, o tome hoćete li ipak uzeti koju knjigu.
Neću. Ali mi je bilo drago.
Možete li mi učiniti uslugu da ostanete? Nemam nikoga koga bih to mogla zamoliti, ali nakon što ovaj uragan prođe, netko bi trebao ostati s frau Micikom dok ja budem išla u kotarski odbor. Bilo bi tužno da u ovaj čas bude sama. Možete li joj taj plezir učiniti? Bilo bi joj drago da uz nju bdije lijep i mlad oficir. Pa još engleski.
Dugo je potrajalo prije nego što se svjetina počela razilaziti. Neki pijanac zaspao je na otomanu, nismo ga mogli probuditi nego smo ga kao vreću iznijeli na ulicu i ostavili ga da leži kraj vrata. A nakon što su i posljednji otišli noseći tanjure i lonce, servise od murano stakla, kapute, bunde, suknje i haljine, krznene ovratnike životinjskih njuški i mrtvih staklenih očiju, deke, jorgane i prekrivače, slike sa zidova i uokvirene obiteljske fotografije, sve što ostaje iza života, a može se ponijeti u dvije ruke, nakon što je ostao samo goli namještaj i sivi okviri na zidovima, jedan u obliku križa, kao onaj na zidu moje tetke Olge, gospođa kojoj ne znam ime otišla je u kotarski odbor da prijavi smrt, a ja sam sjeo uz postelju na kojoj je ležala mrtva frau Micika i izmolio Zdravomariju. Ali onda sam pomislio da o toj ženi ne znam ništa, osim što vidim da je bila jako stara, čini mi se da u životu nisam vidio tako staro biće, starija je od onog stabla u Trstenom, puno starija od maslina u masliniku iznad sela, gdje sam čekao Johna Terryja a on nije došao, starija je i od svoga zidnog sata, a ja ipak o njoj ne znam ništa. Pa ni to kojim se riječima valja obraćati Bogu pokraj njezina mrtvog tijela. Raspelo na zidu, od kojega je ostao samo sivi trag, jer su ga razbojnici već bili odnijeli, ništa ne govori o frau Miciki. Postoje i raspela za svaki slučaj, da susjedi što ne pomisle, da ga poštar vidi, ili ako, ne daj Bože, dođu žandari ili redarstvo. Raspelo je bilo i na zidu u radnji Moše Ozme, najboljega šustera od Beča do Stambola, ali Mošu su ipak odveli i nikad nam ga nisu vratili. Frau Micika sigurno nije Židovka, jer u Jurišićevoj ne bi preživjela rat, ali možda je i njezinoj duši Zdravomarija zbog nečega ono što bi bila duši Moše Ozme. Zašto o tome katekizmi šute? Katekizmi napisani, katekizmi izgovoreni.
Pokušavao sam se sjetiti molitve koja bi frau Miciki, tko god ona bila, najprikladnije djelovala od nekoga tko o njezinome Bogu ne zna ništa, a od vlastitoga je daleko. Moj Bog ostao je na nebu i šuti. A je li moja bomba pala na Zemljoradničku štedionicu u Sarajevu i koga je ubila? Srušila je i uništila više od ove bagre koja je opelješila frau Micikin stan. Ali ja, eto, nisam htio pogledati njezine knjige. Da je ne povrijedim. I onda, koja mi molitva ostaje, za nju koliko i za mene?
Anđele čuvaru moj…
Uhvatio me je histeričan plač. Trajao je kratko, do prve sljedeće misli, one koja je govorila da nisam dijete, jer djecu ne ostavljaju samu uz mrtvački odar.
Već se smračivalo kada se gospođa vratila. Bila je gužva u kotarskome odboru. Pitali su što je njoj frau Micika? Ništa, susjeda s kojom sam ispijala jutarnju čašicu. Baš jutarnju? A kažete, baš nikoga nije imala? Govorila vam je o tome? Nema se tu što govoriti, nije imala i gotovo.
Potpisala je izjavu, izjava je pečatirana okruglim žigom u čijoj je sredini zvijezda petokraka, ćirilični i latinični natpis, a uz pečat službenica je rukom dopisala: S.F.-S.N!
Večeras će doći pogrebnici po tijelo frau Micike pa je možda bolje da sada idete. Ne bi bilo dobro da vas zateknu u toj vašoj uniformi.
Tako je, to nikako ne bi bilo dobro.
Onda, zbogom!
Zbogom, gospođo…, htio sam reći neko ime. Ona se nasmiješ ila, nije važno, ako do sada nismo znali imena, čemu bi nam takvo znanje služilo na kraju. Izašao sam iz zgrade i krenuo prema Jelačić placu. Tek kad sam sjeo na stepenik u dnu spomenika, palo mi je na pamet da se nisam popeo do trećega kata. Jednostavno, još jednom sam zaboravio. Očito mi nije suđeno da vidim vrata iza kojih su majka i otac živjeli one jeseni kada sam upisao Vazduhoplovnu akademiju u Beogradu. Postoji razlog zašto je tako.
Trg je bio pust, nije radila ulična rasvjeta, umjesto prolaznika povremeno bi nailazile uniformirane patrole. Zagledali su začuđeno u moju uniformu, ali mi se nisu obratili. Možda zato što nisu znali engleski jezik. Zabavljalo me je što ne znaju tko sam i odakle sam, a onda sam počeo zamišljati što bi se dogodilo kada bi se čudom moja današnja odora pretvorila u onu koju sam nosio prije tri godine. Kao u Pepeljugi. U ponoć će se kočija pretvoriti u bundevu, a ja ću podno bana Jelačića sjediti u odori domobranskog natporučnika ili bojnika i smišljati gdje da se sakrijem. Do Borongaja ne mogu stići, deset puta bi me do tamo ustrijelili, misleći da sam u postrojbi odabranih Pavelićevih junaka, sve samih rasova, koji se vratiše u domovinu nakon kraćeg odmora u inozemstvu, da nanovo dovršavaju rat. A možda bih se mogao sjuriti prema Jurišićevoj, broj 17 nije daleko, i potražiti prijateljicu frau Micike? Znate gospođo, dogodilo mi se nešto čega u životu nema, ali ja vam već neko vrijeme i ne živim u stvarnosti, pa bih vas zamolio da mi pozajmite neko staro odijelo vašega gospodina muža. Obećavam da ću ga već sutra vratiti.
No, ako i uspijem stići do broja 17, kako ću znati na kojem katu gospođa stanuje, kad joj ni imena ne znam. Ne mogu u ova doba noći ići od vrata do vrata, i to još u odori domobranskog časnika. A da pozvonim Vjenceslavu Simčiću, kirurgu i internistu? On mi sigurno neće otvoriti. Zaboravio je da sam mu pomogao da doma odnese frau Micikin sat. Ljut je jer misli da sam krenuo k njoj, a nisam susjed. Prema finim građanskim običajima samo prvi susjedi imaju pravo na posmrtnu pljačku.
Ali šta ako nema druge nego da potražim jedinu osobu za koju znam da bi mi pomogla?
Svaki udar potplata o asfalt triput bi odjeknuo pustim Jelačić placem, trčao sam kao na Sokolskim igrama 1931, najbolji će u Prag na đačke fiskulturne igre, te godine me je za dlaku pretekao Bahtijarević iz beogradskog Sokola, ali sad nema ni njega, nema više policijskih patrola, trorogih kapa s našivenim petokrakama i njemačkih šmajsera, nikoga nema osim ideje koja me odvratno zabavlja, da u domobranskoj odori, onoj koju sam 1943. spalio iza kantine, trčim kroz slobodni Zagreb, da bih se spasio u haustoru koji odvratno vonja na grah i zapršku, memlu i otrov, na Tita i na Pavelića.
Haustor je bilo zaključan. Zvonio sam na sva zvonca i gledao hoće li se iza nekog prozora upaliti svjetlo. Ili nisu radila, ili su se ljudi pravili da ih nema. Pokušao sam još nekoliko puta, a onda sam kamenom, jedno po jedno, razlupao svako crveno puce i prozorčiće s prezimenima. Mislio sam da će se netko pojaviti, ili će me vidjeti s prozora zgrade preko puta, pa da nadignu viku i da se konačno nešto počne događati. Ali ništa, mogao sam razbijati do jutra, da sam imao toliko vremena i strpljenja.
Dok sam pješačio prema Borongaju, najprije su se oglasile prve ptice, a ubrzo su se čuli budilnici iz tamnih zgrada u Zvonimirovoj. Predugo su zvonili, radni narod se teško budio, negdje u daljini tutnjali su teški tvornički strojevi, u zraku se miješao miris rose s teškim vonjem kolomasti. Sjećam se kako je John Terry bio ponosan kada je popravio kamion ribarske zadruge, koji nije radio još od prije rata. Mještani su mu htjeli pokloniti veliku tek ulovljenu kirnju, a on nije znao što bi s tako ružnom ribom. Ružnijom od Churchillovog buldoga.