Svakodnevno raste u kostima
U mesu ga možeš napipati
Ne mjestima gdje te izobličuje salo
Jednog jutra zatekne te u ogledalu
U oči ubrizga strah da nisi više svoj
Nastojiš ne misliti o njemu
A uporno ti se dokazuje
U drhtanju ruku, umoru, kretnjama
Koje te čine nemoćnim
Promijeni okus svemu
Jabuci, vodi, vinu, usnama njenim
Na uzbrdici te ponizi lupanjem u grudima
Čini ti se da dišeš kao pas na žegi
Pokušaš ga pripitomiti drogom iluzije
A probudi te iz najtvrđeg sna žigom u koljenu
Vremenom uraste u mozak
Diktira stvarima oblik
I one traju daleke i tuđe
Nagovara te da se iseliš
Iz sebe u zemnu kuću
Da revnosno završi
Započeti posao kad se
Raspeš u atome