(odlomak iz putopisne proze “Jugoslavija: hronika šest ili sedam zemalja”)
Ne brojim kilometre, jer zadnji su najteži. U Konjicu, tačno između Mostara i Sarajeva, vozim u brda. Jutro nakon nesanice, bez klime i sa mekanim gumama. Nema tu pomoći, moram dalje. Nisam li to sam izabrao: putovanje na kraj Evrope, ka nepostojećoj zemlji, ka mrtvima koji još nisu sasvim mrtvi? Jedinu pomoć nalazim u kafani: konobar koji mi s bakrenom džezvom u ruci veli svaka čast: sretno.
Nakon toga se vijugavim putem penjem uz planinu. Usput puno kretanja: konji, ovce, bikovi, psi, svi u kretanju, i ljudi na putu ka nekom cilju ili nikamo, djeca čobani, jedan na biciklu, neki pijanac pod drvetom, i još životinja, orao koji gospodari nebom.
Put se često sužava, sve dok se očajan ne zaustavim jer doista ne mogu dalje, ali nemam izbora, pješice, mora se, drhteći, uz ponore. Onda najednom stanem, licem u lice s kamionetom. Ko popušta? Ja ne, ali opet nemam izbora, znači u rikvrec. Dok kreten u kamionetu prolazi kraj mene, otvara prozor, očekujem oštru reakciju, ali ne: kao prvo to je žena sa šarenom maramom na glavi; kao drugo, njena reakcija liči na živahan pozdrav: “Desno ti svjetlo ne radi, drugar! Sretan put, ćao!”
Malo dalje na putu ima stijena odronjenih od velikih kiša, sklanjam ih vlastitim rukama. Gospođa kamionet je bez problema preplesala preko njih.
Samo naprijed, ne sporednim putevima, jer oni ne vode nikamo. Na putu odjednom iskrsne oblak. Krajem ljeta dolazi jesen, sa kišom ili bez kiše. Katkad je mračno kao u gustoj šumi, a samo mi jedna lampa radi, onda me opet zaslijepi sunce. U jednom selu ima velika crkva, u slijedećem džamija, sa kao gar crnim vrhom, i malo dalje u zemlju zabijen krst s dijagonalnom poprečnom letvom. Na ruševnoj kući viori se zastava. Jedna tabla upućuje na bunker: TITOVO SKLONIŠTE U SLUČAJU NUKLEARNOG RATA. Oko nje, lijevo i desno od puta, minska polja. Jako mi se piša, ali ovdje radije ne. Kod jedne kolibe sjedi grupa lovaca s torbama punim mrtvog mesa. Iza uzbrdice se ukažu beskrajne livade, ali se beskraj završava, opet se spuštam i dižem. Rijeka kraj mene šumi i pjeni se, već vjekovima, dok traje moje putovanje. Padine, provalije, zaštitne ograde crvene od rđe. Trideset stepeni, gusta kiša.
Deset stepeni, kišica. Kuća koja to više nije, tabla koja upozorava na medvjede. Jelen, dvaput veći od mog auta, zijeva u mene. Groblje, tek tako, na livadi, staro kamenje, isklesano zagonetkama.
Zadnji kilometar. Cilj je mjesto koje je u međuvremenu osvojilo moje snove. Ako bi raj na zemlji mogao imati ime, to je onda to. Onaj ko traži geografsko središte Evrope, taj će završiti ovdje. Ovo je srce Evrope. Ako želiš negdje početi ili negdje završiti: ovdje to uradi. Zadnji metri se sastoje od magarećeg puta, oblutaka od krečnjaka i škriljca, tu samo sa potkovicama ispod potplata možeš proći nepovrijeđen. Auto skakuće, ali onda sve naprosto prestane, i put i šuma i ovo kolebljivo vrijeme, jer tu sam gdje biti moram, i auto se s olakšanjem zaustavlja pred kapijom.
Elmir Pravljak* me pozdravlja mašući poput vjetrenjače. Prihvatam njegovu široku ruku, zubi mu se smiju, prsa sjaje od znoja. Grlimo se. Onako muški. Bratski. Mirišem mu zemlju na koži. Ograda se otvara. Ogromna tabla sa HERZEGOVINA LODGES ti želi dobrodošlicu. Moje vozilo posljednjom konjskom snagom traži mirno mjesto na livadi. U podnožju brijega ispred nas se nalazi pet planinskih kuća. Stepenice između njih vode uvis. Među kućama rastu mladi luk, korijander, ruta, ruže. U otvorenoj kuhinji u podnožju brijega Elmir otvara dvije boce sarajevskog piva. S frižidera nas motri portret Tita u prirodnoj veličini. Na kamenom ognjištu leže pastrmka, oguljeni bijeli luk, svježe ubrane masline. Goga Šarić**, Elmirova žena, spremna i budna, mijesi tijesto za hljeb i vodi svu elektronsku komunikaciju.
Tako smo se mi pronašli, na internetu tragajući za zajedničkim interesima. Sad skupa jedemo sir koji ima ukus milionima godina starih trava sa glečerskoga zida, jer je po geolozima zemlja ovdje nakon nastanka podrhtavala pedeset miliona godina, tako da su stijene i zvjezdana prašina pretvorene u vijenac od krečnjaka i metala, iz kojih su nastali glečeri i jezera. Katkad se, nakon svih tih godina, dogodi mali potres, koji se osjeti kao da negdje u blizini prolazi kamion.
Sjedimo u sjeni pod odrinom. Grgolji voda iz ručne pumpe. Goga je Srpkinja, Elmir je Bošnjak. Religija? Nije to za njih. Odrasli u Jugoslaviji šezdesetih i sedamdesetih, najboljih godina, majčinim mlijekom su usisali vjeru u bratstvo i jedinstvo. Znaju svaku stijenu u ovom kraju, svaku travku, svaku kuću i njene žitelje, familije koje se ne pitaju ko je ko, koje se ne opterećuju vjerom, imenima, jezicima, porijeklom. Goga i Elmir su živjeli u istom gradu, išli u istu školu, slušali istu muziku, zaljubili se i vjenčali. 1991. vidjeli prve čarke, bližio se rat, i tada su odlučili da, iz predostrožnosti, na neko vrijeme odu u inostranstvo, u Njemačku, dugogodišnjeg saveznika Jugoslavije, uprkos ratnim traumama. Slučajno su otputovali dan ranije nego što su naumili. Inače bi, kako su kasnije saznali, nesumnjivo imali posjetu milicija koje su ubijale ljude s muslimanskim imenom, skupa sa njihovim najbližim.*** U inostranstvu su, prvo u Njemačkoj a onda u Holandiji, odbili da zatraže politički azil, jer nisu željeli da budu kao kolaboracionisti iz Drugog svjetskog rata. Azil je ipak dobijen, pošto se rat odužio. Učili su holandski jezik i gradili život u Holandiji.
Kad su se strasti u rodnom kraju smirile, vratili su se. Kupili komad zemlje i okupili komšije. Dinamitom napravili pukotinu u stijeni i počeli da rade prema Goginim planovima, ona je arhitekta. I evo nas sad ovdje, godinama kasnije, na mjestu koje bi htjelo da poveže Bosnu i Zapad. Pet planinskih kuća, svaka sa imenom jednog mjesta u Jugoslaviji****, namještenih u bosanskom stilu. Oni sami peku hljeb, love ribu, prave džem, vino i nakit i pozivaju jugoslovensku dijasporu u goste. To je zadivljujuće, ne znam kako da nakon sve te bijede opišem ovo slavlje. Za vrijeme mog boravka, ovdje dolijeću gosti iz Njemačke, Poljske, Češke, Švajcarske, Švedske, kao i mnogi iz Holandije i Belgije. Čujem sve jezike, mnogo dragog holandskog sa šarolikim akcentima od gornjeg sjevera do dubokog juga, a nad svime odzvanja Elmirov i Gogin sonorni karakteristični bosanski akcenat holandskog jezika. A navrate i Novozelanđani, Kanađani i Australijanci. Dovedu ovamo porodice i prijatelje, i prijatelje od prijatelja, znatiželjnike, i putnike kroz prostor i vrijeme poput mene, tako da u kasne ljetne večeri poput ove imamo cijeli svijet okupljen za dugačkim stolom, s vinom, ribom i mesom, svaka generacija sa svojim pričama, a na livadi punoj ljuljački naša djeca imaju doživljaj za pamćenje. Goga i Elmir ovdje jednom godišnje organizuju filmski festival, pozivaju pjesnike, muzičare, profesore, skulptore, ambasadore, inžinjere i glumce iz svih krajeva, ima kafe u džinovskim džezvama, vina u ogromnim karafima a u večernjem ognju neko izmađija i ogromnu flašu rakije. Priča nikad ne jenjava. Kad postane suviše vatrena, neko zgrabi gitaru i svi počnu pjevati, svesmirujući lijek, prastare bosanske pjesme koje svi znaju, jer je svaka jugoslovenska duša stara duša, muzika pokriva sve pukotine, rješava sve sporove i zaustavlja vrijeme, tako da je na tren opet jugoslovensko doba, iluzija bratstva i jedinstva.
Gosti se duboko u noć penju ka svojim planinskim kućama, ili se vuku ka sobama u jednoj od kuća u selu na obali jezera. Znam planinske kuće, ali ovoga puta spavam na farmi pokraj imanja seljaka koji su nakon rata sami kuću preuredili u pansion, šarmantno nespretno, sa utičnicom koja dopola viri iz zida, prozorom koji se ne zatvara, krevetom poput rupe, uključujući komarce, i škorpije – lud sam za tim! Sa zadnjom pivicom se sklupčam u krevet, čitam stihove koje mi je jedan pjesnik danas tutnuo u ruke, i zapisujem ove riječi koje sad neko u svijetu čita.
Ujutro, uprkos svemu, pratim Gogu i Elmira do lokalne kafane da pretresemo zadnje vijesti. “Kruškovaču, gospodine Johan?” Daj mi kafu, tursku. Kruške su za kasnije. Ili ipak jednu? Kasnije, sa zadnjim zrakama sunca, idem u dugu šetnju oko jezera, u sela, pokraj rijeke, u planine, svuda baršunasti leptirovi, siesta u mahovini.
Boško i Amira nisu mrtvi. Oni ovdje žive. Na vrijeme su napustili pakao. Dok se još moglo. Onomad prešli most koji ih je odveo ka miru. Oni žive. Peku vlastiti hljeb, prave džem, vino i nakit, i svi im dolaze.
Vrijeme se mijenja. Obožavam ljeto, ali sad ga je već dosta, dobrodošla prva studen, uveče na pragu moje sobe. Jesen i zima ovdje imaju jaku vezu, kao proljeće i ljeto, međuperiodi su tako neupadljivi da ih zaboravimo. I tako se desi da jedne večeri, kad su svi pjesnici, ambasadori i umjetnici nestali, ostanem sam sa onima koji govore holandski i svim prijateljima-od-prijatelja. Australija i Švajcarska su se vratili u Australiju i Švajcarsku. Bosanska dijaspora i jugonostalgičari su otišli kućama – ovdje je fino, ali kući je ljepše. Autoputem bratstva i jedinstva, putem razdora i propadanja. Dovraga, zahladilo je. Upalim vatru u peći na drva, ima nešto jela i pića da se prebrodi veče, ali dešava se nešto čudno. Obuzeo me je jak osjećaj usamljenosti. Auto mi ima dvije prazne gume, otišli Goga i Elmir, živa u termometru se noću spušta ispod deset stepeni, moj gazda u vrtu ispred farme iskopao septičku jamu – “Pazite, gospon Johan, ako po noći krenete u šetnju” – nema struje, kokoši u kokošinjcu nemirno spavaju, a ja se osjećam ostavljen od svih, jer Bosna i Hercegovina – prošireno na Jugoslaviju, ne, bivšu Jugoslaviju – se prazni, svi žele da odu odavde, a samo ja hoću ovdje da ostanem. Želim li ostati? Ja sam predodređen da ostanem ovdje. Na ekranu koji me još povezuje sa svijetom gledam ratove, užas, bijedu, glad, izbjeglice: perpetuum mobile, čovječanstvo se vrti u krug, prije trideset godina, prije stotinu godina, prije pet stotina godina, hoće li ikada prestati? Neće prestati. Hoću da mokrim u vrtu, ali ne znam tačno gdje je septička jama. Telefon mi se ugasio. Hoću da odem u noćnu šetnju. Gdje je septička jama? Orjentišem se prema glasanju pilića. Noć bez mjeseca. Prokleto hladno. Zvjezdano nebo kakvo još nikad nisam vidio. Sva sazviježđa. Zemlja dvije sekunde drhti, septička jama grgolji, naknadni odjek zemljotresa od prije deset miliona godina.
(2020-2025)
* Prevljak – prim. prev.
** Sarić – prim. prev.
*** Ovo nije istina. Konjic se neposredno prije, u i poslije rata nalazio pod bošnjačkom (muslimanskom) kontrolom, pa je bilo gotovo nemoguće da se ELMIRU neko pojavi na vratima i ubije ga zbog muslimanskog imena. Biće da je nesporazum nastao u komunikaciji između pisca i Goge i Elmira – prim. prev.
**** Hercegovini. Zato se kućice, sve skupa, zovu Herzegovina lodges – prim. prev.
S holandskog preveli Goran Sarić i Goran Trkulja