Ne nosim mobilni telefon, nemam ga, ne treba mi, znam gdje ću, znam i kada ću nazad, adresu znam, za svaki slučaj sam je i zapisao, a svakako neću daleko, ne idem više rado iz svog kraja. Odisej je od kuće otišao, ratovao, dugo putovao, kući se vraćao. Ja pripadam novim nomadima, koji su stalno išli u potrazi za domom, gdje god bi došli dom im bio i na kraju svaki mislio da ga nikada nije našao, a i onaj iz kojeg je nomad pošao davno nestao. Svuda sam stanovao. U koliko sam stanova stanovao u toliko sam različitih vremena, različitih života bio. Ne sjećam se stana na Alifakovcu, ni oca u partizanskoj uniformi. Jedino sam upamtio noć kada je brat umro. Ništa drugo. Poslije toga, sjećam se jakog zvona, koje mi je bilo znak da vatrogasci kreću. Strčao bih iz stana na ulicu i mahao im. Majka nije voljela taj drugi stan, na Skenderiji, obradovala se kada smo preselili u Palaču Spas, preko puta Saborne crkve. Tu sam rastao, išao u blizini u školu, slušao iz susjednog dvorišta saksofon, Besame mucho, u tu se pjesmi već upisale sve moje buduće ljubavi, u školi pjevao „Titovi pioniri” i maštao o nekoj budućnosti, koja nikada neće doći. Onda sam otišao od kuće, dvadeset mi bilo, stanovao sa prvom suprugom kod neke lude tetke moga druga, pa pored džamije, kod nasilnog pijane, pa na Bistriku, u vlazi, pa na Grbavici, kod ljudi koji su nedjeljom iza ručka pjevali, pa kada sam kao mladi glumac počeo dosta zarađivati kod Muhameda, s kojim sam se sprijateljio, on mi više nije htio naplaćivati kiriju, ali ne ostadoh dugo jer se moj brak raspade i vratih se u Palaču Spas. Onda diplomirao na Filozofskom fakultetu, poslije godinu dana opet se oženio, stanovao kratko u sobi kod Doma milicije, pa u garsonijeri kod Pivare, onda supruga i ja s malim sinom otišli u Pariz, tu stanovali kod gospodina Baudota, uništenog bogatuna, a poslije u stančiću u Boullogne Billancourt, sve dok se nismo vratili u Sarajevo. Dobio stan, razveo se, vratio se opet u Palaču Spas. Počeo raditi na fakultetu, jednom, pa drugom. Živio jedno vrijeme u Logavini, u stanu tadašnje djevojke. Opet se vratio u stan roditelja. Poslije, kada sam se konačno oženio „kako treba” stanovao u ulici pored nekadašnje radio stanice, tu dočekao izbor u najviše zvanje na fakultetu, pad berlinskog zida, „prve demokratske izbore” i proglašenje nove države. Onda počeo rat, moja draga i ja poslije nekoliko mjeseci otišli u London, u Londonu promijenili šest stanova. Sada živimo u predgrađu Londona, u mjestu koje se zove Barnet. Ne namjeravam više mijenjati stan. Nadam se da je završena moja „povijest selidbi”. Zaključen moj spisak adresa. Ako ovo bude moj zadnji stan neću znati. Ne znam što se desilo sa stanovima u kojima sam nekada stanovao, postoje li ili ne postoje, ne pitam, ne zanima me, to svakako više nema veze s mojim životom. Ni o ratu više ne govorim, nitko me o tome ništa ne pita, a ja neću da gnjavim i nerado govorim o svojim traumama, a i njih sve manje u mojim sjećanjima, nakupilo se vremenom ljepših uspomena.