Kuća geometrije puna.
Kvadrati. Kružja. Pravougaonici.
Crn zastor i žuta sobna luna.
Ti i ja, licem u lice.
Sijaju kugle, paralelopipedi –
Božji na prijestolju Um sjedi.
Kristalnoplavi prsti
zarinuti u meso mračno.
Ovdje smo konačni, jedina. I čvrsti.
Sve je savršeno i tačno.
Zlatna u podrumu mumija.
Euklid u kovčegu leži.
Prazno srce, koliko teži
prostor što u tebi log svija?
Staklenih vrata sad će cik.
Večernji sada urlik.
Žestoki anđeli srojiće se
na tihi stanara lik.
A blješte kugle, paralelopipedi –
cakli se Oko. I mozak ledi.
1987.