Druge godine rata, u avgustu 1993, dobivam poziv da se javim nadležnoj vojnoj komandi radi kopanja rovova ili tranšeja, svejedno. Tadanjim vojnim rječnikom tako se nazivalo inžinjerijsko utvrđivanje položaja neke vojne jedinice.
To su lokacije na prvim vatrenim linijama ili neposredno iza njih. O sudbini onih koji su odvođeni na kopanje rovova svašta se pričalo. Kopači su često bili u smrtnoj opasnosti jer su izloženi vatri sa protivničke strane. I domaća strana, navodno, povremeno je, nakon završetka posla, likvidirala angažovanu inžinjerijsku jedinicu ukoliko joj nije odgovarao njen nacionalni sastav. Dosta je ljudi poginulo ili bilo ranjeno na kopanju rovova.
Više zbog bolesti nego realne opasnosti, nisam se odazvao na prvi poziv. Došao je drugi, uz upozorenje da ću biti silom priveden. Imao sam jednog komšiju, snažnog i vještog momka, koji je pravio spiskove ljudi u neposrednoj okolini koji bi, po njegovoj procjeni, mogli kopati rovove. Momak je cijeli rat proveo na sličnim poslovima vješto izbjegavajući da i on kopa rovove ili ode na prvu vatrenu liniju. Znam da sam se našao na njegovom spisku.
Zapamtio sam prvo privođenje početkom prethodne godine. Povede me jedan naoružani, meni poznati šibicar, na saslušanje u neku komandu u formiranju. Idem ispred njega i jednog, takođe naoružanog, mladića. Sumrak. Pucnjava na sve strane. Osjećam dodir cijevi na leđima.
– Ako ovaj mrdne, odmah pucaj – objašnjavao je šibicar svom pratiocu.
Trudio sam se da ne posrnem ili na drugi način mrdnem sve do prostorija za saslušanje. Da bih izbjegao ponavljanje pomenutog ugođaja, odazvao sam se na drugi poziv. Pokušavam odgoditi obavezu zbog bolesti. Imao sam upalu bubrega i sinusa.
– Bolestan sam, pa mogu li to naraditi u nekom drugom roku? – pitam čovjeka koji pravi neke spiskove.
– E, ovom cvikerašu dadnite najveću lopatu – odgovara mi taj novopečeni starješina.
Pokušao sam ponovo nešto da zaustim, ali me mimikom zaustaviše oni koji su već imali iskustvo u ovoj vrsti ophođenja. Povedoše nas na Betaniju. Idemo rovovima kraj Zetre i kroz podrume Porodilišta Jezero. Nekad funkcionalno opremljene prostorije temeljito su opljačkane. Nigdje nismo vidjeli lustera, utičnica, prekidača, razvodnih kutija, kablova, žice, lavaboa, slavina… Sve je sistematski poskidala naša „sarajevska raja“. Ostao je samo jedan stari ginekološki sto.
Kroz rovove smo stigli do lokacije na Betaniji. Negdje nedaleko od poznatog groblja časnih sestara. Dobili smo krampe i lopate. Zatim su nam objasnili detalje: dužinu, dubinu i širinu rovova, te mjesta gdje se zakrivljuju.
Dali su nam i normu koju treba ispuniti. Ko je ispuni, rekoše, može ići kući.
Svoju normu morao sam ispunjavati u dvorištu bivšeg kamenoresca. On je dvorište dobro nasuo šljunkom i kamenim pločama da bi mogao dovoziti teški materijal za izradu spomenika. Nije bilo ni govora o tome da se tu može kopati. Trebalo se prvo osloboditi tih teških naslaga. Zbog pucnjave smo povremeno prekidali posao i sklanjali se u srušenu zgradu bivšeg vlasnika.
Ohrabrivani smo da zanemarujemo pucanje i nastavimo kopati. U tom je prednjačio jedan mlađi vojnik. Sa kalašnjikovom na ramenu, cigarom u ruci i ležerno otkopčanog šljema poput vojnika u američkim filmovima, govorio je:
– Nemojte se plašiti. Neće pucati na vas. Oni gore misle da ste vi roblje.
Nismo baš vjerovali u tu vrstu garancija. Istina, u našoj desetini bilo je šest Srba, tri Hrvata i jedan Bošnjak. Ovaj posljednji manje je kopao, a više objašnjavao šta i kako treba raditi.
Kako je svima bilo u opsjednutom Sarajevu znaju samo oni koji su to proživjeli. Srbi su imali dodatne teškoće: oni s brda su ih smatrali izdajnicima i „Alijinim Srbima“ koje sve treba pobiti, a u Gradu su mahom sumnjičeni kao saradnici agresora, doušnici ili skriveni snajperisti. Stoga je vojnikova tvrdnja da smo zaštićeni kao roblje bila bez jačeg uporišta.
Do rata sam mislio da moj identitet prvenstveno određuju: poštenje, obrazovanje, stručnost, radne navike i odgovornost, odnos prema ljudima, kakva-takva kultivisanost i slične vrijednosti. U toku rata okruženje je utvrđivalo identitet samo po pripadnosti nekom nacionalnom ili vjerskom kolektivitetu. Bio sam Srbin i tačka. Da, ponekad se čula i sintagma „pošten Srbin“. Biti Srbin u ratnom Sarajevu značilo je podnositi teror Srba sa okolnih brda, uvjerenih da su baš oni „pravi Srbi“, a ovi u gradu „izdajnički ološ“ i, ujedno, biti izložen sumnjičenju sugrađana da si potencijalni dojavljivač i petokolonaš. Sve je ovo, uz vijesti o odvođenju i nestajanju Srba, unosilo nove dileme, strah i nespokojstvo. Doziva me stari poznanik jednom prilikom na ulici poimenično.
– Nemoj me dozivati po imenu – kažem mu.
– Pa kako ću te zvati?
– Zovi me magarcem, bezbjednije je – cerim se kiselo.
Kada sam, skidajući površinski sloj ploča i kamena u tranšeji, došao do ilovače, osjetio sam veliko olakšanje. Ostajalo je samo pravo kopanje. I tako šest dana. Ujutro na Betaniju, uveče kući, sve istim pravcem. Mogli smo birati da gazimo duboku vodu i blato u rovovima ili se izlažemo mecima. Naravno, gazili smo vodu, što je pogoršavalo stanje mojih bubrega pa sam, na kraju, završio u postelji.
Imali smo i kratke pauze za ručak. Dnevni obrok bio je komad hljeba s margarinom. I tako svaki dan. Jedan detalj ostao mi je u pamćenju. Naime, na Betaniji je ranije bio voćnjak Poljoprivrednog fakulteta. I tokom rata ostalo je nešto voća, najviše jabuka. Birajući uglove i stabla koja nisu dostupna drugoj strani, brali smo nedozrele jabuke i nosili kućama. Mada nezrele i kisele, to su bile prve jabuke koje smo ja i porodica bili u prilici da pojedemo nakon godinu i po rata.
Prve vatrene linije nisu za svakog imale samo borbenu funkciju. Za vještije pojedince, švercere i muljatore, to su bila i mjesta ratne robne razmjene.
– Je su li danas gore Mitar i Ranko? – raspitivali su se vojnici sa ovdašnje strane, računaju na ljude s kojima se mogu, dok ne puca, sklapati dilovi, razmjenjivati hrana, cigarete, benzin i drugo. Ako veza tada nije bila moguća, čekala se neka druga smjena.
Nakon šest dana kopanja dobili smo odgovarajuće ovjerene potvrde sa potpisima pomoćnika komandanta za personalne poslove i komandanta jedinice koja nas je prisilila da radimo ovaj posao. Na papiru koji posjedujem, pored ostalog, piše: „Potvrda se izdaje u svrhu regulisanja prava iz radnog odnosa i u druge svrhe se ne može koristiti.“ Gotovo groteskno zvuči pominjanje nekih sporednih prava kada smo bili lišeni onih osnovnih – ljudskih.
Dok sam poznanicima prepričavao iskustvo sa kopanja tranšeja, mnogi su me odmah pokušavali utješiti:
– Nije to ništa, ja sam kopao dvadeset dana.
– Ja sam kopao duže i na mnogo opasnijem mjestu.
– Nekoliko mojih poznanika poginulo je… i tako redom.
Tako sam saznao da sam ja, ustvari, sretan čovjek, da sretniji ne mogu biti. Ponekad i danas susrećem svoje usrećitelje. Još nisam zaključio kako da im zahvalim. Neki mi predlažu da, umjesto zahvaljivanja, angažujem advokata, napišem tužbu i tražim odštetu.