Miljenko Jergović, najprevođeniji i u europskim okvirima najnagrađivaniji pisac s ovih prostora, sastavni je dio bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti, čime baštini tradiciju hrvatskih pisaca porijeklom iz Bosne i Hercegovine, hvaljenih i osporavanih istovremeno, što je hrvatski specifikum, ne samo kada je riječ o njemu, već i o nekim drugim bosansko-hrvatskim piscima, poput Ive Andrića, što ne govori toliko o književnom djelu Miljenka Jergovića koliko o njegovim oponentima i okoštalim obrascima hrvatske književne scene uronjene u vlastite unutarnje prijepore. Jergovića je hrvatska književna kritika nakon zbirki priča “Sarajevski Marlboro” i “Karivani”, zbog slabog ili nikakvog uvida u bosanskohercegovački društveni i kulturološki kompleks, smjestila u ladicu takozvane “stvarnosne proze”, iako njegove priče imaju jaku mitsku potku, jedan fini pomak od stvarnosti koji ima svoje uporište podjednako u bosanskoj lirskoj, epskoj i književnoj tradiciji, gdje prvenstveno mislim na pisce poput Nedžada Ibrišimovića i Vitomira Lukića, i u onoj svjetskoj. Jergović neprestano pleše na rubu između stvarnog i onostranog, između mitskog i banalnog, s povremenim izletima u prostor magijskog realizma, koji je najnaglašeniji u njegovoj zbirci priča “Inšallah, Madona, inšallah”: od živopisne bosansko-muslimanske tradicije, predaja, legendi i narodnih pjesama, Jergović je stvorio začudan mitski svijet koristeći postupke karakteristične za južnoameričku književnost.
Jergovićev roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”, čiji je poljski prijevod dobio 2012. godine u Wroclawu književnu nagradu Angelus za najbolju knjigu Srednje Europe, u čijem je središtu ubojstvo Srde Kapurove, misteriozne dvanaestogodišnje djevojčice iz Istočne Europe koja je svojom anđeoskom pojavom uveseljavala vozače na jednom zagrebačkom raskršću, pjevajući i plešući uz srpske turbo-folk hitove, koja je posljednji put viđena u sumrak na Duhove, 15. svibnja 2005., na raskrižju Držićeve i Vukovarske avenije. Roman je napisan je u formi poliperspektivnog kriminalističkog romana, s izraženom mitskom potkom, koji je ujedno i roman o Zagrebu iz perspektive došljaka koje su tragične životne okolnosti, rat i neimaština, dovele u hrvatsku prijestolnicu. Govoreći svojevremeno o imaginaciji Gabriela Garcije Marqueza, na vijest da je veliki pisac obolio od Alzheimerove bolesti, Jergović je, među ostalim, napisao: “Čovjek je sklon sve antropomorfizirati prema vlastitoj slici i prilici, a onda i Bolest, kao i Smrt, gledamo kao nekakva svjesna biće i stvorove, a ne kao puke i u osnovi beznačajne kemijske procese.” U sličnom kontekstu, ubojstvo Srde Kapurove možemo promatrati kao Misterij, a ne kao puku kriminalističku priču koja završava otkrićem ubojice, što je čitatelju, kada dođe do kraja priče, pomalo čak i nevažno, ali mu ostaje u glavi neriješena dilema – zašto. Je li krivo njezino istočnoeuropsko porijeklo i društveni status ili je riječ o nečemu drugom, o sudbini, na primjer, koja u fatalističkoj svijesti ljudi koji žive južno od zagrebačkog kolodvora, dakle na Balkanu, igra vrlo važnu i presudnu ulogu?
U napuštenom stanu u Ulici Petra Konjovića 47 u Zagrebu netko je ubio djevojčicu Srdu Kapurovu o kojoj policija ne zna gotovo ništa osim da se zvala Srda Kapurova i da je pjevala i plesala na raskršću, koristeći dugo crveno svjetlo na semaforu, te da je u Zagreb stigla odnekle iz Istočne Europe. Roman je ispripovijedan iz pet različitih perspektiva. Započinje u mrtvačnici u koju je dovezeno Srdino izmrcvareno tijelo tijelo, u kojoj kao čuvar radi Lazar Hranilović koji je rođen u Lici, 1960. godine, čiji je otac Aleksandar bio partizanski prvoborac i golootočki robijaš. Hranilović je bivši službenik Službe državne bezbjednosti: “Vrijeme koje je uslijedilo, sve do završetka sarajevskog školovanja, i narednih šesnaest mjeseci, koje je proveo radeći u Službi državne bezbjednosti i svakodnevno špancirajući od Narodne banke do Baščaršije, gledajući djevojke i nadzirući javnu sigurnost, najljepše je doba Lazareva života.” Rat je Lazara, Srbina po nacionalnosti, zatekao u Zagrebu gdje se njegov život raspao, da bi na kraju, kao nepodoban novoj vlasti, bio prebačen u policijsku mrtvačnicu, gdje je radio kao čuvar. Preko meandara Hranilovićeve biografije, Jergović opisuje raspad Jugoslavije, metodom oneobičavanja kakva je karakteristična za Jergovićevo pismo, koju je bosanskohercegovački publicist Tarik Haverić nazvao “subjektivnom distorzijom” koja je rezultat vremenske distance. U Hranilovićevu slučaju, bliska prošlost pretvara se u subjektivni mit o raspadu Jugoslavije.
“Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” ujedno je i katalog neobičnih likova, jedan postupak koji je koristio američki redatelj Jim Jarmusch, čije filmove uglavnom nose neobični karakteri. Jergovićeve likove povezuje iskustvo rata, progonstvo, osjećaj otuđenosti i varijabilni identiteti, zbog čega kao novorođeni Hrvati traže svoje mjesto u poratnom Zagrebu. Pored Lazara, tu je i Ile Mažar, prvi osumnjičeni u slučaju ubojstva Srde Kapurove. Mažar, samouki matematički genij, čiji je otac Karlo bio zaposlen kao knjigovođa u Gradskoj tomboli, u Zagreb je stigao iz ratom zahvaćene Banje Luke, gdje radi kao dostavljač pizza kod nekadašnje zvijezde banjolučkog nogometa koji se nakon završetka sportske karijere počeo baviti biznisom, osnivanjem lanca pečenjarnica. Mažar je autistična osoba zaokupljena željom da kompleksnim matematičkim proračunima otkrije formulu za dobivanje premije na lutriji. Tu je još cijeli niz pamtljivih karaktera, poput Tome Wacha, pravnika Svjetlana Andrassyja, odnosno Lucifera Andrašića, ili Zdenka Primisyla, “slavnog zagrebačkog arhitekta s rezidencijom u Austriji”, koji spadaju u kategoriju koju je sjajno opisao Ivo Andrić u svojoj priči “Put Alije Đerzeleza”, kao ljude koji “putuju svijetom kuda ih vode mutni i strašni nagoni”. Preko svojih likova, Jergović opisuje neke karakteristične fenomene, poput osjećaja niže vrijednosti zagrebačkih “dotepanaca”, odnosno bosansko-hrvatskog svijeta koji se očajnički nastoji utopiti u malograđansku većinu. Takav je policijski inspektor za krvne delikte Lovro Babić, porijeklom iz Rame, koji vodi istragu Srdina ubojstva: “Ustvari, možda ih (rahat-lokum i tursku kavu, op.a.) ne trebaju odbijati oni koji su u Zagrebu rođeni i odrasli, a roditelji su im također Zagrepčani, ili su iz one kajkavske Hrvatske, koja je od Zagorja do Podravine cijela zapravo Zagreb, ali ako si rođen u Rami i odrastao u Bosni, tada nikada ne uzimaj ponuđeni rahat-lokum, ne pričaj viceve i nemoj se smijati ako ih netko bude pričao, jer je to jedini način da prestanu primjećivati kako nisi odavde.” Nasuprot Babiću, Toma Wacha, koji je sa ženom i djetetom od devet mjeseci pobjegao iz opsađenog Sarajeva, gaji potpuno suprotan osjećaj, osjećaj lažne vlastite važnosti: “… nije mu bila sasvim simpatična ni ta njegova sarajevska i bosanska neposrednost, kao ni njegov crni smisao za humor, zafrkancija na račun četnika, opsade, snajpera, otkinutih ruku i nogu dok se čekao kruh pred pekarom, jer to nije bio vic koji oslobađa i relaksira, nego neki čudan humor koji optužuje i nešto zahtijeva, i s kojim se humorist izdiže kao netko tko je viši, dostojanstveniji i plemenitiji od svakoga svog sugovornika.” Wacha, praunuk češkog doseljenika koji je nakon Prvog svjetskog rata došao u Sarajevo, u jergovićevskom mozaiku predstavlja bosanske kuferaše.
Treći karakteristični lik je Zdenko Primisyl, koji simbolizira malograđanski Zagreb, koji neodoljivo podsjeća na neke Krležine likove. Lovro Babić je, s druge strane, fasciniran likom i djelom Zdenka Primisyla, odnosno lažnim mitom koji je Prymisyl izgradio o sebi, mitom o “našem” glasovitom svjetskom arhitektu koji je zapravo u svjetskim okvirima nepoznat i beznačajan: “Lovro je razgovarao sa Zdenkom Primisylom. Bio je s njime na večeri u nekom singapurskom restoranu, naslušao se priča o tome kakav je Zagreb bio šezdesetih godina, priča o škvadri s Britanca i o milicioneru ‘Sveti Srbinu’ koji ih je tukao pendrekom, pa onda priča o tome kako je Zdenko Primisyl 1991. pomagao u naoružavanju Hrvatske i kako mu je Tuđman nudio mjesto ministra graditeljstva, a on mu je odgovorio kako je za domovinu korisniji tu gdje jest, i na kraju zaključak kako Hrvati nisu narod, nego su genetski programirano roblje, jer srljaju u europske ralje.” Svjetlan Andrassy još je jedan simbolički lik: sin medicinskog pukovnika iz ugledne zagrebačke obitelji koji je početkom Drugog svjetskog rata potegao pištolj na ubojicu svoje zaručnice Židovke, zbog čega je pobjegao u partizane, da bi nakon rata, kao hrvatski kadar, završio u Beogradu. Svjetlan tek u drugoj polovici 1980-ih, početkom raspada Jugoslavije, počinje osjećati svoju nepripadnost srbijanskom okruženju, zbog čega odlazi u Zagreb.
Savršenom, jergovićevskom rečenicom, kojoj nema premca u novijoj hrvatskoj književnosti, s brojnim digresijama kojima se povremeno udaljava od glavnog toka radnje, Jergović je napisao neobičan roman o Zagrebu, iz perspektive došljaka u taj grad – roman u kojemu je napravio stilski odmak u odnosu na svoje ranije romane, prvenstveno kada govorimo o njihovoj mitskoj potki – čijim postupcima upravlja svijest o društvenoj katastrofi koja im je iz temelja promijenila život, roman o vremenu kada na površinu isplivaju najniži nagoni, odnosno animalna borba za opstanak, gdje se s onom kunderovskom “nepodnošljivom lakoćom” gube granice između žrtava i mučitelja. Cijeli taj kompleks Jergović podcrtava ledenom objektivnošću, ne prikazujući svoje likove niti kao pozitivce niti kao negativce, već kao tragične likove izgubljene u povijesnom vremenu i prostoru. Jergović u ovom romanu, što je možda njegova najvažnija karakteristika, na sjajan način jednoj, uvjetno rečeno usko lokalnoj priči daje snagu i značenje univerzalnog: “Srda” je, pored svega drugog, ujedno i wenderovska i handkeovska priča o posljednjim zagrebačkim anđelima, Srdi Kapurovoj i Ili Mažaru, fatalno nasukanima na “obale” hladnog i nemilosrdnog “megapolisa”.