sanjam police pune
kafkinih knjiga koje ne postoje.
lijepe su.
izdavačko poduzeće zora.
sanjam novi ormar za hodnik.
sutradan, ormar je tu, preda mnom.
ja podižem svoje male ruke
i sklapam ga dopola.
za drugu polovicu nema prostora.
rasklapam, prenosim ga u dijelovima na drugo mjesto,
potpuno neprikladno drugo mjesto, debakl volje.
zatvaram zatim oči i zamišljam svijet
kao svoju volju i predodžbu.
otvaram oči.
Ništa.
ormar stoji nepomućen,
otporan na solipsizam.
ni probudio se nisam.
porazio me predmet.
tko se još sjeća rafaela lemkina?
to sam pitanje sanjao.
sanjam da tata i ja nekim dostavnim vozilom, biciklima
idemo na misu.
ulazimo posljednji, sjedamo, napredujemo i pjevamo,
i ponavljamo,
vljamo,
ljamo,
jamo.
crkva je puna snebljivih leđa.
mi smo jedini komunisti.
lijevo od nas, u nekoj niši, ništini,
siguran u sebe odobrava misu purpurni biskup.
odjednom, tako mi dođe, i ja se ustremim,
zgrabim ga za damast, dignem
od čega se sastoji ukupna njegova težina,
zaurlam a šta vi,
šta nam vi vozite biskupe,
čime ste nam vi došli na misu.
—
(JEDNO PRIZNANJE: tata mi je teško bolestan. protiv svoje bolesti on se bori stavom. kuha, karta remi, čudi se golemim ljudskim gubicima kroz povijest, druži i govori da je sve u redu, kad ne šuti. ono što ne može kompenzirati stavom i tihom voljom, on za lijepa vremena kompenzira biciklom, na primjer, hodanje. nedavno mu je iz zaključane šupe netko ukrao bicikl. taj netko je imao ključ, sigurnu ruku i razrađen plan. taj netko je mom tati nedavno ukrao noge.)