Ne znam(o) koliko je Terrence Malick, američki filmski redatelj, konzervativan tip, ali ravnozemljaš nije; ono što s njime zasigurno znamo, sljedeća je činjenica: Zemlja je uistinu okruglo nebesko tijelo. Snimao ju je uzduž i poprijeko, pa bi bačvastom slikom (postignutom posebnim ultraširokokutnim objektivima) pratio svoje filmske protagoniste dok se šetaju stazicama, vuku vojnički kradom travnatim uzbrdicama ili u toplim obiteljskim domovima trčkaraju po sobi prepunoj drvenih igračaka. Naginje rakurs hipijevski slobodno, a svi glumci pritom ostaju uzemljeni, ne padaju zaljuljani redateljevim umjetničkim postupcima. Koliko je tek religiozan isto možemo nagađati ili pokušati istražiti pozorno slušajući njegove rijetke intervjue ili iščitavajući zabilješke o njegovim malobrojnim javnim istupima. S obzirom na izbor nekih univerzalnih kršćanskih tema u par njegovih zadnjih filmova (od kojih je jedan još uvijek u višegodišnjoj, a čini se beskrajnoj, postprodukciji – na kojoj Malick kao i uvijek inzistira) nije ga teško asocijativno svrstati uz Mel Gibsona ili Martin Scorsesea, dvojicu danas najpoznatijih pričalaca vječne priče bogočovjeka u Kristu.
Terrence Malick se ne povinuje producentima, publici, komforu glumaca ili početnom scenariju – redatelj je jedan i redatelj filma je ujedno i filmski bog. Mnogi glumci će mu se zahvaliti na suradnji s primisli nikad-više, a neke će i sam izrezati iz svojih višesatnih iskolažiranih naddjela pokretne slike i ostaviti na podu zajedno sa ostalim bezbrojnim izbačenim scenama.
U veljači ove godine na Hrvatskoj radioteleviziji prikazan je njegov film iz 2019. godine, za koji potpisuje scenarij i režiju, naslova “Skriveni život”. Na snimanju je uglavnom koristio prirodno svjetlo; Sunce ima značajnu ulogu osvjetljavajući kadar i dokumentirajući fotografiju točno onoliko koliko Malicku treba. Cijela glumačka postava je europska, lokacije su autentične – pastoralni pejzaži gornjoaustrijskih sela u planinskim lancima. Švicarski glumac Bruno Ganz ovdje igra svoju posljednju ulogu, vojnog suca Wehrmachta, i na neki način iz pilatovske pozicije ispituje glavnog junaka s prizivom savjesti, koji odbija služiti njemačku vojsku i zakleti se na vjernost Adolfu Hitleru.
Okrivljeniku o kojemu je riječ u ovome biografskom filmu, austrijskom farmeru Franzu Jägerstätteru (utjelovio ga je njemački glumac August Diehl), na koncu nacističkog protokola odrubljena je glava giljotinom, a Katolička Crkva ga je 2007. godine proglasila mučenikom i blaženikom. Mučeništvo je u ovom slučaju uredno faktografski zabilježeno. Ono je bilo i Franzovim legitimnim kršćanskim ciljem i to u duhu onih prvih kršćana fanatika koji nisu odustajali od svojih ideja čak i kad su bivali suočeni sa sigurnom smrću, ucijenjeni usput obiteljskim ili društvenim normama. Čini mi se ipak da je mučeništvo kao takvo, i nedovoljno transparentno ili vjerno prikazano na filmu; kao da je Malickov imperativ bio učitati Franzu njegovu civilnu moralnu dvojbu – ispred one duhovne, u kojoj izlaže egzistencijalnom riziku vlastito biće i svoju užu obitelj ostavlja na milost i nemilost povampirenoj i ustrašenoj seoskoj zajednici. I mi zajedno s Franzom Jägerstätterom čekamo dugim minutama, satima ili filmskim vremenom u danima, mjesecima i godinama, hoće li se on nakloniti samo božanskome pozivu ili će misliti racionalno i na sigurnost svoje žene Franziske i njihovo troje male djece; hoće li pobijediti njegova tvrdoglavost, njegov ideal mučenika ili seoski kolektiv koji pristaje na aneksiju Austrije, pod fantastičnom mašinerijom Zla.
Nijedan pucanj, ni zvuk granate odlukom Terrencea Malicka neće se čuti u ovome ratnom filmu i takvom odlukom će onaj žanrovski ratno-antiratni vazdagladni gledatelj ostati uskraćen užitka akcije (nad kojom se prečesto neuvjerljivo i automatski zgraža). Zabavu potražite negdje drugdje – kao da nam poručuje ovaj film, netko mora snimati i priče u koje treba istraživački uroniti i ponavljati sve to isto više puta ispočetka jer iz starih priča se izgleda ništa i nikad ne nauči. Kratkog smo pamćenja, ostaje nam jedino puko i ustrajno ponavljanje – kao što blaženi Franz ustrajno ne spašava svoju glavu, odbijajući potpisati zgotovljene izjave koje mu nude izlaz i prestrojavanje s kolosijeka sigurne smrti. Dolazak nacista predosjetio je u jednom davnom snu, nakon aneksije Austrije 1938., u manifestaciji brzog svjetlucavog vlaka na koji se želi ukrcati i staro i mlado. Slika nešto sporijeg nacističkog vlaka iz naše perspektive i naše filmske kolektivne memorije malo je možda i drugačija, ali zloguka atmosfera je u suštini ista, izaziva u nama osjećaj jeze, a nepravednima i historijski nevjernima među nama izaziva posebnu vrstu nelagode.
“Bolje trpjeti nepravdu nego je činiti!” jedan je od dva citata grčkog filozofa Platona koje možemo čuti u filmu. U ovoj naracijskoj inačici tu izvorno Sokratovu misao izgovara Franzov punac ne bi li njome utješio svoju kćer Fani koja s cijelom obitelji trpi neugodne posljedice, nakon što su joj muža strpali u zatočeništvo zbog doslovnog pridržavanja kršćanskog morala i čvrstih odluka sličnih sokratovskoj etici. Osim toga, moglo bi se reći da blaženi Franz korača i stazama francuske junakinje iz davne prošlosti Ivane Orleanske, ali za razliku od nje i nekih sukladnih blaženika iz doba Drugog svjetskog rata njegov motiv nije nimalo animalno domoljuban, niti orubljen ovozemaljskim etno-carstvom. Njegov motiv je, kaže nam Malick gurajući na kraju filma izvjesni citat pod nos, u skrivenom životu, skrivenom od očiju, od nevjernika, nalazi se unutra, iza čela – u vjeri i molitvi.
Nije lako poistovjetiti se s našim glavnim junakom, s njegovom tvrdokornošću. U godinama moralnog izgnanstva iz Sankt Radegunda, od 1927. do 1930., koje provodi u rudnicima željeza u Eisenerzu, doživljava političko i duhovno preobraćenje. Vrativši se u domovinu hvalisa se prvim motociklom u selu, a mještani su ubrzo bili zasupnuti njegovim naglim otkrivanjem vjere i promjenom karaktera. U sred (filmskog) vrtloga Drugog svjetskog rata, kao što bi to onomad učinio i jedan od Isusovih učenika, Franz ostavlja svoju obitelj i ide za svojom misijom valjanosti, ispravnosti i kontra mračnih sila mase, to jest rulje sa srpovima i sjekirama (alatke koje će uskoro zamijeniti puškama pod kukastim križem). Nismo uvjerljivo stali u njegove cipele, ali nam se nameće, cijelim trajanjem dugometražnog filma, osjećaj nesigurnosti u naš mogući izbor koji bi nas inače vrlo lako mogao dočekati iza ugla ili u skorijoj budućnosti unutar vječnih ratnih ciklusa na ovoj planeti; u kojima susjedi i vlast imaju za nas već pripremljena očekivanja i jednoličnu viziju domoljublja i istine. Što je u konačnici taj strah – pod kojim izgovorom odustajemo od junaštva ili mučeništva? Možemo li se prepoznati u onim ustrašenim pojedincima koji naglo probuđeni dižu pogled sa svojih usjeva ne bi li što bolje uočili koji vjetar snažnije puše i koju istinu narod osluškuje u krošnjama drveća. Mi koji smo, nažalost, živjeli unutar specifičnih jednoumnih sredina ili čaršija, razumijemo taj fenomen malo jasnije od pojedinih gledatelja koji u primisli imaju tek nešto razumijevanja možda za neka daleka i egzotično-romantizirana plemena Indijanaca, Meksikanaca ili za stanovnike zaboravljenih indonezijskih otočića – kojima ionako opraštamo njihovo naravsko tiskanje i zajedničko djelovanje.
U srpnju 1943. u Berlinu, nad tridesetšestogodišnjim Franzom izvršena je smrtna kazna zbog zločina “potkopavanje vojnog morala”. Čak i poslije rata, njegova obitelj bila je izopćena iz zajednice. Ta ista zajednica smatrala je život i cilj Franza Jägerstättera uzaludnim. Teškim promašajem.
Vjetar i violine tkivo su ove trosatne video poeme “Skriveni život”, redatelja Terrencea Malicka, u kojoj je prikazana nezaustavljiva energija propagande i nacionalističke užarenosti (naših) očeva, majki, ponosnih žena i još bjesnijih muževa; uz pivske parole, gurkanje i ritualne poglede, uz poslušnost i slabost pred uniformiranim strojem Trećeg Reicha. Ta banalnost zla i zadatost ljudske karakterne slabosti, unutar čopora čovjekoumnih primata, je ono što nalazim uspješno dočaranim u ovom vizualno prelijepom i depresivnom filmu, koji je tek još jedan moralni kamenčić na putu snenog transčovjeka što srlja fatalistički u bolju i bržu budućnost crnim vlakovima.
Ovakve teme jednostavno nisu i ne mogu biti obično filmsko iskustvo.