Odomaćen
Brzo se na to naviknem – da nisam stranac. Ide mi nekako ta uloga, tako da to i ne primijetim. A ni drugi, izgleda.
Sjednem negdje i kao da sam već i prije tu sjedio. Odomaćim se i budem kao i svi ostali koji su oduvijek tu. Neprimjetan, a stranac.
Kafane volim još od rane mladosti. I tu me povukao moj njuh. Još tad sam osjetio da se tu živi život blizak mome – i onom koji je za mene tek trebao doći.
Sjedim tako i učestvujem.
Volim žamor ljudi, volim osmijehe, volim gledati kad se susreću, pozdravljaju, ljube i raduju. Tad se najviše vidi da su ljudi. U toj ljudskoj sreći se i ja najbolje osjećam.
Zamišljam njihove živote, stavljam ih u moje ulice, postanu mi komšije, oni – prvi do mene. I kao da ih u glavu poznajem. Pričamo preko ograde i smijemo se, naslonjeni na ašove, našim glupostima. Isparava otvorena zemlja na martovskom suncu, na štriku pucketaju oprani čaršafi. Čuje se kako djeca uzvikuju da li je lopta prešla liniju ili nije, kunu se u majku i sve svoje, u ono što im ponajviše znači. Zašute onda, pa nastave igru.
Polako će veče. Živjelo se i tad se niko nigdje nije selio.
Kafane su domovine stranaca, vidim to. Kafane su domovine svih nas nanovo odomaćenih. Tu se sve odvija po nekom redoslijedu koji je nekad davno smišljen i do danas traje. Kao provjera.
Prvo ti izgleda kao da si ušao u nečije dvorište i jednostavno nekome pred kuću sjeo. Vremenom te počnu pozdravljati, znaju tvoje navike, tvoje piće, ko si i šta radiš. Pitaju, pa to onda upamte.
Poslije i ti postaneš dio tog dvorišta.
Tako živiš – i sa njima kao stranac postaneš domaći.
Grad na raskršću
Posmatram ljude ovog grada. Ta nebrojena lica, to nepregledno mnoštvo jezika, oblika i zvukova. U njima su se učamile njihove navike i običaji. A nekako opet – svi isti. Kruže gradom, radosni, puni nade i sretne budućnosti. Njoj se u potpunosti i predaju.
Sedmicu poslije toga, sunce je stidljivo provirivalo između zgrada. Kad ovako polegne, ljeto je gotovo. Septembar je pri kraju i lišće već prestaje disati. Vide se prvi znaci njegovog gušenja. Kao staračke pjege po rukama. I na licu majke.
Kako se sunce stišava, sve smo bliži sebi.
Čovjek traži toplinu, sigurnost počinka. Dom. Kakav god da je.
Zgrada koju gledamo sa našeg balkona – kao majica je obješena na štriku. Ogromna, bijela. Preko nje linije – kao da konac sve drži zajedno. Kroz prozore – džepove – vide se ljudi u svojim poslovima. Svjetlom im obasjani životi. Teatar svakodnevice.
Jesen je.
Zažutio se pločnik. Lijepe se listovi na hladan kamen, vlažni kao poljupci.
Kad zaduva u podne, okrenuće stranu. Kad se sunce poravna s vodom, listovi će već biti suvi.
Mrak je.
Svjetlo lampe rupa je u krošnji drveta. Tunel kroz koji lišće propada u svom nestanku. Iz tame u svjetlo i onda u ništa. Tako se ljeto privodi kraju.
Ona i ja mnogo smo ovom svijetu. I ovaj svijet mnogo je za nas. Sve je veći, širi se i odmiče. Širi i nas tako u sebi, pravi nam duže korake, nad kojima se gnijezde naše misli kao jata ptica. Ujutro je sve puno perja. Sakupljeno vjetrom, zaliči na pile. Kao najmekša grudva u prorezu pločnika.
A svijet ogroman i baš takav nacrtan na globusu.
Jesenje je veče, 15,0 stepeni Celzijusa.
52,5 stepeni sjeverne širine i 13,4 stepeni istočne dužine. Baš tu, na tom raskršću, i gdje je napravljen grad, jutros je zastalo ono perje. Najmekša grudva pileta.
Moja desna i njena lijeva šaka ukrštenih prstiju lebde noseći naša, na nas naviknuta tijela.
Iza milion zavjesa skriveni ljudi.
Ponegdje malo ljubavi u toj tišini.
Biciklisti u kutijama od stiropora isporučuju domovine. Umjesto pribora za jelo, na stolu staklene ploče mobilnih telefona.
Ukusna je domovina sa ove daljine.
Možda ponekad zatreba prstohvat soli, ništa više.
Nas dvoje goli u mislima.
Nosimo svijet sa nama i lebdimo.
Za potomke.
Arena bez ikoga
Naveče se svjetla u stanovima oko nas upale i tek tad se vidi da tu uopšte neko živi.
Ovako si pokriven sopstvenim brojem ulice i, kad uđeš u svoje stubište, svijeta napolju skoro da i nema. Ni tebi, a ni drugima. Svi su sami sobom zaposleni, a to kratko vrijeme između posla i kuće, brzo se potroši. Na drugom spratu, još kad za sobom zakatančiš vrata, niko ti više i ne treba. Tih par kvadrata tvoji su i tu se i sve završava.
Ostalo se ostavlja napolju da sačeka do jutra.
Jedino još preko balkona imaš kontakt s drugima. Preko pogleda.
Kad se zgrada u kojoj živiš, zajedno sa tvojim očima, okrene i pogleda iza svojih leđa, vidjeće travnati park oko kojeg su okupljene guzice istih takvih zgrada kakva je i ona sama. Lica su im okrenuta prema ulicama, a sa ulice se ovamo ništa ne vidi.
Ali sa balkona – mnogo toga. Tako znamo da i drugi žive i jedino tako jedni drugima možemo gledati u živote.
Iza ovih zgrada je arena.
Tu su nakačene tribine – tu su i publika i akteri.
A sve je obrnuto.
U areni se ne dešava baš ništa. Ako se nešto dešava, onda je to u ovim stanovima, na balkonima i u ljudima koji u njima žive. Po areni je narasla trava, a ispod nje je podzemna garaža. To je sve. Bez ljudi, bez djece, samo ponekad, i poneka, zalutala ptica.
Čim noć zagrne svoj plašt i uzme grad pod svoje pazuho, svjetla se popale. Tad zgrade ožive i odmah se vidi – svaki stan postane tvrđava za sebe. Tu se ne ulazi lako. Grad, poslovi i život sa drugima ostaje na ulici, prepušten onima koji ga sa sobom još neko vrijeme nose, prije nego što i oni ključem zatvore vrata svog skrovišta.
A unutra, drugi su mirisi, druga je muzika, drugi običaji, druga su vina što se za stolom piju. Druge su pjesme i druge su suze zbog njih prolivene.
Dok posmatram ovu raznolikost, pomislim: gdje u ovom šarenilu i sam pripadam? Kako je njima kad pogledaju prema meni – šta vide, a da kod njih samih nema?
A u svakom od ovih prozora tinja isto svjetlo. I baš to svjetlo jedino i povezuje sve ove stanove i ove ljudske živote – svjetlo TV ekrana.
Najljepši dijelovi stana su i određeni za to svjetlo koje danas svima treba.
Da ljudima svijetli, a drži ih u tami.