Sjećanje na nestalo

Predrag Finci

9 months ago

(pogovor knjizi Marka Bačanovića Kadiš za Sarajevo (UNPS, Beograd, 2025; Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2025)

Grafika Marka Bačanovića s prednje korice beogradskog izdanja. Oko koje izviruje iza krhotine nadgrobnika sa Jevrejskog groblja u Sarajevu

I. Il Kal Grande

Velika, dugo zatvorena građevina. Ruina bez stanara. Na njoj velika zaključana kapija, slijepi prozori, cijelu građevinu pritišće golema kupola. Od djetinjstva sam znao za tu zgradu, a dugo nisam znao što je ona. Rastao sam s njom, bila u mojoj ulici, bila moja, pa mi je bila dio djetinjstva, obična. Još jedna ruševina, ostala tu poslije rata… Nije bila daleko od kuće u kojoj sam odrastao, ne više od tristo koraka. U istoj ulici, samo preko malog trga ispred Oficirskog doma, koji se tada zvao Dom JNA, pored Umjetničke škole i crvene zgrade s dva ulaza, onda Gajretova zgrada u kojoj je bilo amatersko pozorište, i tu je. Na ulazu je bio katanac, pa sam se penjao sa drugim dječacima uz strminu, sa strane. Spustili bismo se na skele, ponekad i do dvorišta. Tražili smo nešto, nismo znali što. Neko blago, neku svoju maštariju. Bilo je tu malih stakalaca, obojenih raznim bojama. Najradije smo uzimali ona zlatna. Mislili smo da zlatnom bojom obojena najviše vrijede, jer su zlatna. Otac ih je jednom vidio u mojoj sobi. Nije ništa rekao. Mi smo se pazili čuvara. Imao je pušku, djeca je nazvala „paprenjačom“. Nisam ni danas siguran, ali mislim da je to bila zračna puška sa mecima koji su bili ispunjeni ljutim začinima. Ako te čuvar pogodi iz puške, boli. Ako te tamo pogodi, ne možeš bez problema sjesti nekoliko dana. I mene je jednom pogodio. Otac je rekao: „Opet si se verao po Templu, nemoj više tamo ići“. Tek tada sam se prepao. Pitao majku što je Templ. Ona mi je rekla da je to bilo mjesto gdje su se neki molili Bogu. Nije rekla koji.

Poslije sam to sam, ne sjećam se kako, saznao. Išao sam u blizini u gimnaziju, čije je dvorište, u kojem smo imali časove tjelesnog odgoja, graničilo s Templom. Tu su u novije vrijeme prikazivani filmovi u doba Sarajevskog filmskog festivala. Ja sam još onda, u srednjoj školi, saznao da po ocu pripadam manjini, a manjina nisam htio biti, pa sam se priključivao timovima, organizacijama, društvima, u kojima bi me opet, ponekad, uglavnom bez loše namjere, označili i jasno imenovali kao drukčijeg. Svaki pripadnik bilo koje manjine u bilo kojoj zemlji barem povremeno osjeti da brzo može biti izoliran, postati meta, pa osjeti nesigurnost, a u nesigurna vremena opravdan strah. To osjete i većinski narodi kada im na vrata zakuca velika ekonomska kriza ili opasnost rata, ali pripadnici manjina s tim osjećajem permanentno žive. Poslije ću shvatiti da manjini pripadam na mnogo načina, i po rođenju, i po profesiji, i po stajalištima, i po djelu. I postati ponosan zbog toga. Tada sam imao neku nejasnu, mutnu predstavu o Jevrejima kao narodu koji stalno putuje, idu iz zemlje u zemlju, nigdje im mira, a ja nisam nigdje htio ići, tada nisam nigdje htio. Tek poslije. Nisam tada htio da se razlikujem od drugih. Pravio sam se da ne vidim Templ, s kojim je dvorište graničilo. Da mi je tada neko rekao da je to Templ, ja bih odšutio, možda samo kazao: „Je li?“.

Tada sam već znao da je to bio Veliki hram, Il Kal Grande. Poslije saznao i da je njegov arhitekt bio Zagrepčanin Rudolf Lubinski. Hram je nastajao četiri godine. Kada je dovršen imao 700 sjedišta, još više ljudi mogao primiti. Oni koji su u hramu molili međusobno su govorili ladino. Poslije Drugog svjetskog rata u sinagogi često nisu imali ni minjan (deset punoljetnih vjernika, koliko ih najmanje mora biti prisutno na molitvi), pa u doba mojih studija „Jevreji pokloniše Templ Gradu“. Oni koji su preživjeli Holokaust pokloniše hram onih kojih više nije bilo. Hram je rekonstruiran 1965. Posao je obavio istaknuti sarajevski arhitekt Ivan Štraus, bijelu kamenu menoru pred ulazom napravio Zlatko Ugljen. Nekadašnji hram je nekoliko puta mijenjao namjenu, uvijek po darovnici trebao i uglavnom bio namijenjen „kulturnim djelatnostima“. I danas je to kulturni centar. U tome sam vidio nešto lijepo: hram je postao temelj i kostur jednoj kulturnoj instituciji, a ta institucija kulture je obujmila i sobom zaštitila hram.

Jedan dan mi je pisao neki mladi doktorand, pitao me što ja znam o Templu. „Malo šta“. Sve što sam znao bila su opća mjesta. Možda sam mogao reći nešto o osobnim uspomenama, ali se suzdržah. Mogao sam o djetinjstvu, a i o radu kulturnih institucija koje su se uselile u nekadašnji veliki sefardski hram. Ja sam u prvoj takvoj instituciji, u Radničkom univerzitetu Đuro Đaković, najprije slušao nekoliko koncerata, gledao mnogo, a među njima i nekoliko vrhunskih predstava, onda dobrih filmova, poslije sve lošijih, trećerazrednih, a i pola jednog pornića. (Možda je jedan od znakova raspadanja socijalizma bilo i to prikazivanje „filmskog škarta i nemorala“ u Radničkom univerzitetu.) Danas je nekadašnji Templ Bosanski kulturni centar. Hram kulture. Rečeno u duhu Waltera Benjamina: svaka građevina izrasla na ruševinama potvrđuje snagu napretka, razvoja i profita, svaka je dokaz trijumfalne sadašnjosti, ali se u pogledu na nju ujedno budi i svijest o barbarstvu i razabire uništeno, pa je pogled ispunjen ganućem i tihom nostalgijom za prošlim. Okovan sviješću o onome čega više nema. O tome svjedoče sve rjeđa sjećanja, sve manje uspomena, poneki dokument i praznina.

Postoji nekoliko fotografija Templa. Rijetke sačuvane fotografije stvaraju u nama predodžbu o prošlosti za koju smo čuli, ali je nismo vidjeli. U njima svjedočimo o razlici (promjeni), premda pritom na njih ne gledamo s osjećajem ganuća, kakav gajimo u pogledu na ono što smo znali, gdje smo nekada bili. Na starom snimku grada je ono što je bilo „prije nas“, dokaz naše vlastite povijesti i povijesne utemeljenosti, nas samih kao povijesnih bića. Na predratnoj fotografiji hram je golem, moćan, samotan, bez ičega oko sebe. Na današnjoj stiješnjen između zgrada, samo mu kupola viri.

Ostaci nekadašnjih građevina su znaci, značajni tragovi, ali i bolne rane prošlog. Ono što je sada skriveno nije vidljivo jer je ostalo bez svoje ranije funkcije i svojeg nekadašnjeg značaja. Sarajevski Veliki hram je izgubio svoje vjernike 1941. Nestali su u logorima. Pobijeni. Hram je postao pusta bogomolja. Građevina bez funkcije. Bez nekadašnjeg značaja. Bez onih kojima bi hram bio od značaja.

Postoje građevine koje ljudi ne primjećuju, ali i one koje se same skrivaju, ne bi da budu primijećene. Takve su bile pod zemljom, poput rimskih katakombi, kada su se kršćani skrivali od progona tadašnjih vlasti, pa su rani kršćani u svojim skrivenim skrovištima imali i svoja mala svetilišta. Postoje podzemne bolnice, vojna spremišta, skloništa, sve ono što mora biti čuvano i dobro osigurano, nipošto izloženo pogledu i oružju neprijatelja i neželjenih posjetilaca. Postoje i one građevine koje su na zavučenim ili udaljenim mjestima, poput svetišta manjina i manastira isposnika. Ali, postoje i ona koje se vide, čak ističu, a u sebi kriju neku drugu građevinu. Takav je Partenon, takva je dugo bila Aja Sofija, takav je i sada sarajevski Templ, takav je i restoran u kojem ponekad sjedim u Barnetu, a čiji su „okvir“ zidovi i dva tornja napuštene i porušene protestantske crkve. I u Parizu su veliki bulevari progutali nekadašnje uličice, velike građevine male, višekatnice zamijenile kućice. U povijesti mnogih velikih gradova na njihovom prostoru postojao je stariji, nekadašnji, nestali grad. Na porušenom i razgrađenom gradi se novo. Što je sačuvano, dobilo je novu funkciju, a čega nema, ne treba ni biti. A u nekim slučajevima ne smije biti, poput spomenika bivšim vladarima ili nasilnim okupatorima. Na mjesto stare, nepotrebne, dolazi nova, korisna građevina, novi put, novi trg, a i novi spomenici. U svakoj izgradnji i rušenju, čuvanju i uništenju zrcali se politika, kako ona urbanizma, tako i kulturna, vladajuća politika.

U rekonstruiranju je upisana promjena ukusa, povijest građevine, historija sredine u kojoj je ta građevina nastala, „kulturna politika“ te sredine, odnos prema kulturi Drugog, promjena estetskih stajališta. A u onome što se namjerno prikriva i sakriva otkriva se lice određene „političke kulture“ i ideologije koja iza nje stoji. Arhitektura je jedina umjetnost koja je uvijek s nama, i kada je nismo nimalo svjesni. Arhitektonsko djelo je uvijek znak nečega. Ona je to i kada kao djelo nestane.

U mom djetinjstvu još su govorili Templ. Bio je to znak sjećanja, svijest o postojanju jedne građevine, o njenom značenju, njenoj nekadašnjoj funkciji i ljudima kojima je ta građevina mnogo ili barem nešto značila. Ne može se puno o ruševini, o uništenom, o onome što više nije živo. Danas rijetko koji stanovnik Sarajeva zna da je to nekada bila sinagoga. Nešto ima svoj puni smisao dok postoje oni kojima to nešto znači. Kada potone u prošlost i postane „povijesno i kulturno naslijeđe“, čak samo priča, tada više nema snagu događaja i ne pripada djelatnoj stvarnosti. Tako i stari jezici, i ljudi koji su ih govorili, i mjesta koja su nastanjivali.

Kronike grada kažu da je Templ spominjan više puta. I skupilo se puno svijeta kada je u Sarajevu 1930. godine otvarana sinagoga, tada najveća nadsvođena građevina na Balkanu; i kada ju je 1941. ološ i fukara uništavala; i kada je 1965. po prvi put preuređena u Radnički univerzitet; i kada je nakon 1995. ponovno preuređena, ovaj put u Bosanski kulturni centar. U onome što nastaje skriveno je (sačuvano) ono iz čega je nastalo. Tako je, u dosluhu sa Hegelovim pojmom Aufhebunga, ono prošlo ukinuto, a sačuvano. Doduše, na vrlo različite načine.

Kao dijete sam u opustošenom hramu tražio nešto. Našao ponešto, ali ne i to nešto. Ni sada tamo toga nema. U svakom svetilištu, čim je izgrađeno, ima nešto prošlo, jer je Bog već otišao ili još nije ni došao. Svako svetilište je prostor odsustva, čiju prazninu ispunjava samo duša vjernika. A kada nestanu i njegovi vjernici, onda postane povijesna praznina. Koju polako prekriva vrijeme, druge uspomene, drukčije gradnje, promijenjena stvarnost, drugi svijet. Jedno vrijeme bude sačuvana takva građevina u riječi, onda se i riječ pretvori u priču, maštariju, bajku, u prošlo, nepostojeće, na kraju u sumnju da je ikad bilo. Ja naravno ulazim u taj prostor s određenim iskustvom i dojmom, pa vidim ono što netko drugi ne vidi. Svaki pogled, svaka percepcija, svako stajalište, sve je uvjetovano iskustvom onoga koji gleda. I njegovim osjećajem, koji ispuni odsutno i izgubljeno. U susretu sa znanim vidi što je sada, a u sebi priziva i oživi prošlo. Dvije trajno sučeljene slike. Jedna drugu priziva, odbija, dopunjava i poništava. Sve dok postoji onaj koji se sjeća prošli događaj ne završava. Stvarni događaj ostaje nedovršen i zato ni u sjećanju, ni kao prošli događaj nije miran, ni prošli. A sve dok je tako, taj događaj je za onoga koji pamti stvarni događaj. Prisjetih se kako sam jednom iznajmio sobu kod jedne vrlo fine njemačke gospođe u graničnom mjestu, blizu Freiburga, na čijem univerzitetu sam u tom semestru bio. Jedan dan smo obilazili taj mali gradić, htjela mi gospođa pokazati što sve u mjestu imaju. Onda sam iza željezne ograde ugledao malo jevrejsko groblje. Htio sam ući, ali nisam mogao. Vrata zaključana, na vratima katanac. „Njih ovdje više nema“, rekla mi je gospođa, vidno uznemirena, onda se dosjeti nekog gospodina Blocha, „ali on je jako, jako star, vjerojatno više ne izlazi iz kuće“, nije ga odavno vidjela. Gospođa ništa više nije rekla, a ni ja nisam više ništa pitao. Mrtvi jednom potonu u tišinu.

II. Sarajevski Pinhas

Oficir je naredio da mu se knjiga preda. Znao je kakva je to knjiga. Znao je i da je tu, u Općini.

U aprilu je njemačka armija ušla u Sarajevo. U aprilu je zapaljen i opljačkan Veliki hram. Fukara i gradski ološ dočekaše svoje. Iz mraka anonimnosti isplivali su s pijucima, sjekirama, polugama i jasnim namjerama. Ustremili se najprije na molitveni prostor Hrama, srušili luster sa hiljadu svijeća (neka cikne staklo, neka bude mrak), po podu bacali relikvije, gazili knjige Mojsijeve, noževima parali tkanine, međusobno se tukli oko zlata i srebra, sa kupole odvaljivali bakreni pokrov, bacali namještaj iz kancelarija, i onda, zamoreni i uvjereni da su odnijeli sve što se odnijeti može, u kasno popodne otišli. Prolaznici su odvraćali pogled, pognuli glave, žurno zamicali. Na suprotnoj strani ulice stajali su Moric Papo, sekretar sarajevske Jevrejske općine, Moric Daniti, kurir i Albert Finci, koji priča ovu priču. Stajali su i nemoćno promatrali. Kada su se uvjerili da su otišli i njemački vojnici i pljačkaši, zaputiše se u opustošeni sefardski Hram. Sve se može nadoknaditi – mislio je Finci – i nadao se da rulja nije uništila matične knjige, da se nije dokopala Pinhasa, te jedine cjelovite kronologije sefardske zajednice u Sarajevu. Prvi je Pinhas započet 1580–1., ali je odavno izgorio u jednom od sarajevskih požara i sada je Pinhas iz 1720. bio najstariji dokument jevrejske zajednice. Prostak ne pripada svijetu slova i nikad ne zna vrijednost pisma, pa knjige nitko nije ni pogledao. Rulja je doduše pokušala razvaliti gvozdenu kasu, ali sigurno ne knjiga radi. Kurir Daniti je natovario sve knjige na kolica i odnese ih u jedan privatni stan. Poslije su matične knjige povjerene vjeroučitelju Jakovu Maestru, a pinhasi, i onaj noviji, iz 1925., i stari, iz 1720., Finciju, koji ih je smjestio u kasu. I sada je ovaj njemački oficir, koji jedva i da je pozdravio a kamoli se predstavio, tražio Pinhas.

Pinhas?

Tabla, ploča za pisanje. Zapisnik. Registar kongregacije. Katkada i matična knjiga rođenih, vjenčanih, umrlih. Kronika jedne zajednice.

Kako je izgledao?

Knjiga formata 15×25 cm.

Tamnosmeđa, ukoričena.

Sadržaj na hebrejskom i judeo-španjolskom.

Listovi požutjeli, pohabani.

Ispisani raši pismom.

Što je u Pinhasu zapisano?

Gotovo sve što je za bosanske Sefarde, za jednu kongregaciju bilo značajno. Zabilježeno je kada se što dogodilo. I tko je što dugovao, i kome je što dugovano. Zabilježene su liste poreznika i poglavara, i bilješke o mjestima rabina i kantora i zaključci kolegija rabina. I tko je što u Opštini bio i tko je što radio. I tko je Jevrejima valjao i tko nije. Sve što je u životu i za život sarajevskih Sefarda imalo značaja. To je u Pinhasu zapisano.

Zato je oficir tražio knjigu. Došao je da uništi dokaze o postojanju jedne kulture i historije, dokaze o postojanju jedne zajednice, jednog naroda. Onaj mlađi, na oko ljepši pinhas jedva da je i pogledao, a manji, iz 1720., stavi u tašnu. Nije ostavio revers. A kako to dolikuje siledžiji i lopovu, ni svoje ime nije rekao. Ne znam tko je bio njemački oficir. Ili je – možda ali teško – bio Austrijanac? Historija nije zabilježila njegovo ime. Jedni kažu da je bio u pratnji nekog profesora iz Leipziga (ili je onaj drugi oficir bio profesor?), drugi u pratnji kustosa Muzeja. Da kustos nije bio Korkut? I to je malo, ma nije ni malo vjerojatno, jer bi Korkut knjigu spašavao, a ne izlagao krađi. Našao bi on već način da je sačuva, kao što je i sarajevska Hagada i uz njegovu pomoć sačuvana. Poslije rata su mnogi pokušavali pronaći Pinhas. Govorkalo se da bi mogao biti zaturen u nekoj austrijskoj biblioteci ili negdje u Njemačkoj. Neki su se dugo nadali da bi ipak možda, jednom…

U Pinhasu je mogla biti ovakva kronologija zajednice:

Jevreji protjerani iz Španije.
Jevreji protjerani iz Portugala.

Početkom 16. stoljeća izbjegli iz Španjolske i Portugala se naseljavaju uglavnom u zemljama pod otomanskom upravom. Neki jevrejski trgovci posjetili Bosnu.

Pretpostavlja se da se naselilo nekoliko jevrejskih porodica u Sarajevu. Moguće je da su neki trgovci došli desetak godina ranije.
Jevreji osnivaju općinu u Sarajevu.
Prva poznata nastamba Jevreja u Sarajevu bila je Sagrakči Hadži Mahmudova mahala (Ulomljenica), a prva dokumentirano zajamčena nastamba bio je zaseban objekt, Sijavuš-pašina daira, koju su Jevreji nazivali Kortižo i Kortižiko, a drugi Velika avlija, zbog njena izgleda ili Čifuthana, zbog njenih stanovnika. Ova nastamba je nestala u velikom požaru što je izbio u starom dijelu grada 8. VIII. 1879.
Dželali Hasan-paša upravlja Bosnom. Neki od jevrejskih trgovaca napustili Bosnu, ali se vratili kada je paša smijenjen i pogubljen. (vjerojatno 1606.). Gazi Hasan-paša naređuje Jevrejima da se konačno nasele ili napuste zemlju.
Baltadži Mehmed-paša postavljen za guvernera. Povratak jevrejskih porodica iz Dubrovnika i Mađarske.
Samuel Baruh iz Soluna imenovan prvim rabinom u Sarajevu. Bio je rabin do 1649.
cca. Staro jevrejsko groblje. Najstariji nadgrobni spomenik je onaj rabina Baruha.
U Smirni Šabatej Cevi (1626–1676) oglašava da je on Mesija. Polemika između u Sarajevu rođenog rabina Nehemija Hija Hajona, Cevijevog sljedbenika, i rabina hahama Cevi Hirša (Cevi Aškenazi, 1658–1718), koji je bio sarajevski rabin od 1686. do 1689.
U Bosnu dolaze Jevreji iz Budima.
Rabin Haham Isak Zevi (do 1716.).
U oktobru princ Eugen Savojski zapalio Sarajevo. Prvi pinhas vjerojatno izgorio u požaru.
Banjalučki jevrejski trgovci traže da Francuska imenuje jednog od njih za trgovačkog konzula grada.
Rabin Šem – Tov Cevi (do 1732.).
Novi pinhas, produžetak prvog, koji je vjerojatno uništen u požaru 1697.
Jevrejska zajednica u Sarajevu inaugurirala najstariji do danas sačuvani statut.
Rabin David Pardo osniva ješivu u Sarajevu.
Sinagoga Il Kal Santo sagrađena u Travniku. Iste godine Jevreji dobivaju svoju višu talmudsku školu „Ješiva“, koju je osnovao čuveni rabin David Pardo.
Rabin Isak Pardo (do 1810.).
Veliki požar u Sarajevu, u kome je izgorjela i sinagoga.
Hasamudin-paša naređuje koje boje i vrste odjeće može nositi raja. Sultan odobrava rekonstrukciju sinagoge.
Početak rekonstrukcije sinagoge u Sarajevu.
Rabin Moše Danon.
Jevreji u Travniku optuženi za navodno „ritualno ubojstvo“.
Sarajevski muslimani oslobađaju ugledne Jevreje koje je zatočio Rušdi-paša.
Završena rekonstrukcija sinagoge.
Moše Danon, sarajevski rabin, umire na putu za Palestinu. Potkraj života Danon je odlučio da ode u Jerusalem i tamo umre, ali umire na putu, u Stocu. Sarajevski Jevreji su rab Moši Danonu podigli spomenik i ogradili grob. Bogati Danijel Salom zvani „Ušćuplija“ otkupi to zemljište, sagradi jednu zgradu i obnovi spomenik. Svake godine do II svjetskog rata na dan Danonove smrti Jevreji iz Sarajeva su obilazili spomenik, na kome piše da je „spomenik ukopa jedne svete osobe čija su djela čudesna“. Moše Danona je naslijedio na dužnosti rabin Meir Menahem Danon (do 1839.). Započet treći pinhas koji sadrži samo račune od 1830. do 1888. Veće skupine Sefarda u Bugojnu, Jajcu, Tešnju i Zenici.
cca. Isak efendija Salom (rođen u Sarajevu 1804.) završava svoje studije medicine u Parmi i postaje prvi bosanski doktor sa univerzitetskom diplomom.
Rabin Moše Perera (do 1849.).
Sultan Abdul Medžid potvrđuje beratom (dekretom) inauguraciju rabina Perere.
(do 1852.) Rabin Benjamin Danon.
Jevreji se nastanjuju u Mostaru. Osnovana Jevrejska opština u Brčkom.
Bet-Din (do 1856.).
Proglašena jednaka prava za sve vjerske zajednice u Otomanskom Carstvu. Rabin Šimon Hasson (znan kao Rav de la Kisela), bio na dužnosti do 1858.
Masivni templ u Travniku, kojim je zamijenjena drvena kapela sagrađena oko 1840.
Prva štamparija u Sarajevu.
cca. Sinagoga Il kal muevu (Novi hram) sagrađena pored Starog hrama u Sarajevu.
Juda ben-Solomon Alkalaj (1798–1878), rabin iz Zemuna i prethodnik cionizma, nastanio se u Palestini. 1852. posjetio Britaniju, gdje je objavio pamflet Harbinger of Good Tidings – An Address to the Jewish Nation.
U Travniku izgrađena jevrejska škola. Jevreji dobili svoje predstavnike u Vilajetskom vijeću i Carigradskom Medžlisu.
Hadži Lojo organizira obranu Bosne. Sefardska Jevrejska općina ga financijski podržava. U njegovoj delegaciji, koja je pregovarala sa generalom Filipovićem, bio je jedan Jevrej.
16. augusta, Austrijanci porazili bosansku armiju u bitci kod Kikota (blizu Viteza), 18. augusta ušli u Sarajevo, a 20. oktobra okupirali cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Osnovana Aškenaska općina u Sarajevu. 6. novembra otvorena Prva gimnazija, najstarija kulturna i obrazovna institucija u Bosni i Hercegovini. U prvom pripremnom razredu od 46 polaznika 16 Jevreja. Bosna i Hercegovina ima 1.158.440 stanovnika, a među njima 3.426 Jevreja.
Sagrađena sefardska sinagoga u Banja Luci.
Pokrajinska vlada Bosne i Hercegovine odobrava novi statut sefardske Općine u Sarajevu.
Rabin Juda Josef Finzi (do 1887.).
(do 1896.) Bernhard Buchwald, rabin u aškenaskoj općini.
Sefardska sinagoga u Visokom.
Rabin Avram Abinun (do 1902.).
Sinagoga u Mostaru, jedina u Hercegovini.
Sinagoga u Gračanici. Groblje u Žepču.
U Sarajevu osnovano društvo La Benevolencija.
Domaći jezik uveden u jevrejske škole u Sarajevu.
U Sarajevu osnovano sefardsko žensko društvo La Humanidad, koje je brinulo o ženskom šegrtskom podmlatku, a 1903. La Glorija, čiji je cilj bio pomaganje siromašnih jevrejskih udavača. Zemaljski muzej u Sarajevu otkupio čuvenu sarajevsku Hagadu od porodice Koen.
(do 1898.) Dr. N. Funk, rabin u aškenaskoj zajednici.
Rabin dr. Samuel Vesel (do 1928.). Dr. Mavro Rotkopf izabran za predsjednika Aškenaske zajednice i bio na toj dužnosti do 1933.
La Alborada, sedmični časopis na ladinu, počinje izlaziti u Sarajevu. Osnovano pjevačko društvo La Lira. Sagrađena sinagoga u Bijeljini.

1900/1. Templ Il Kal di la Bilava. 26. Aprila 1901. počela izgradnja aškenaskog hrama po projektu Karla Paržika. Unutarnju ornamentiku je načinio Ludvig Oisner. 1902. sinagoga je otvorena i jedina je koja je i danas aktivna. Osnovano društvo Ezrat Dalim. Aškenaske sinagoge u Banja Luci i Tuzli. Treći Bet-Din (do 1917.) u sefardskoj zajednici.

U Travniku izgorjela školska zgrada i hram. Izgrađene sefardske sinagoge u Zenici i Žepču.
U Državnoj višoj djevojačkoj školi bilo je 187 učenica, od toga 67 Jevrejki, u Zavodu časnih sestara „Sv. Augustin“ od 133 učenice 22 su bile Jevrejke, a u gimnaziji od 630 učenika 66 Jevreja. Od prve generacije prosvjetnih radnika bilo je 65 učitelja, 20 nastavnika i 60 srednjoškolskih profesora Jevreja.
U Višegradu posvećena sinagoga.
U Tuzli aškenaska sinagoga (uništena 1941.). Novi hram u Bihaću.
cca. Humanitarno društvo istočnoeuropskih Jevreja Ahdus. Osnovana sportska društva Makabi (1908.) i Bar-Kohba (1909.).
Bosna i Hercegovina ima 1.911.812 stanovnika, od kojih su 11.869 njih jevrejskog porijekla, od kojih je 85% Sefarda.
Izlazi M. Levyeva knjiga Die Sepharadim in Bosnien (1911.), koja je izvor za proučavanje života Jevreja, točnije Sefarda u Bosni i Hercegovini. Sinagoga u Derventi.
Bosanski srpski političari napadaju Jevreje zbog njihovog uplitanja u politiku.
Bosanski glasnik piše da u „Sanskom Mostu živi 41 španjolski Jevrej, 14 Jevreja Aškenaza (str. 166). Jevreji imaju dva predstavnika u Bosanskom saboru, od kojih je jedan iz redova klera. Atentat na nadvojvodu Ferdinanda u Sarajevu. Počinje Prvi svjetski rat.
Rabin dr. Moritz Levy. Bio je sefardski rabin do smrti u nacističkom zatvoru u Grazu u Austriji (1941.).
Kraj Prvog svjetskog rata. 320.000 Jevreja je bilo u austrougarskoj armiji, od njih 40.000 poginulo. 1.200 u srpskoj armiji, 250 ih poginulo. Osnovana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija).
Osnivački kongres Federacije jevrejskih religijskih zajednica u Kraljevini SHS. U Sarajevu osnovano jevrejsko socijalističko radničko društvo „Poale Cion“. Počinje izlaziti tjednik Židovska svijest, kulturno-politički tjednik sa cionističkom orijentacijom (izlazio do 1924.).
FJRZ protestira protiv antijevrejskih incidenata. Vlada garantira jednaka prava Jevreja sa drugim građanima nove države.
List Jevrejska tribuna, izašla su samo četiri broja. Osnovano društvo Degel Tora.
Savez Jevrejskih opština u Beogradu je odlučio da se osnuje Srednji teološki seminar u Sarajevu, što zbog toga što je sarajevska općina bila najstarija, imala veliki broj sinagoga, i sefardsku i aškenasku općinu, dva nadrabina i najviše prostora za smještaj. U Sarajevu osnovano jevrejsko radničko društvo Matatja. Unapređenju zanata pomaže osnivanje prve kreditne zadruge u Jugoslaviji Melehe (Rad) osnovane 1923. Slična joj je bila Geula (Spas), koja je djelovala od 1930. do 1941. Niske kamatne stope i jeftini krediti su dali zamah sitnoj privredi i štednji. Učešće Jevreja u industriji građevinskog materijala (što je doprinijelo i izgradnji Marijin Dvora), drvnoj, prehrambenoj (Pivara u Sarajevu), kemijskoj (fabrika šibica u Docu) i tekstilnoj (fabrika „Ključ“) industriji, hotelijerstvu diljem Bosne (prvi hotel u Sarajevu je bio jevrejsko vlasništvo) i bankarstvu. Deset knjižara i četiri štamparije u Sarajevu su također pripadale Jevrejima.
Časopisi Narodna židovska svijest i Jevrejski život. Oba časopisa su izlazila do 1928.
David Levi otvara u Sarajevu privatnu školu Merkator.
Mehmed Spaho poziva na bojkot jevrejskih trgovaca u Bosni, ali njegovi vlastiti glasači odbijaju takav pokušaj.
Književno omladinsko udruženje Jehuda Halevi.
Osnovan Jevrejski klub, u njemu čitaonica domaće i strane štampe.
Rabin dr. Hinko Urbah u aškenaskoj općini (do 1941.). Jevrejski glas, politički magazin koji je izlazio do 1941. Otvoren srednji teološki zavod. Sinagoga u Rogatici.
Posvećena nova sefardska sinagoga u Sarajevu, u to doba najveća nadsvođena građevina na Balkanu. U Beogradu održana konferencija balkanskih sefarda, koja nije dala nikakve „praktične rezultate“ (B. Poljokan u Jevrejskom glasu, 6. juna 1930.).
Osnovan Jevrejski dom u Banja Luci.
23. aprila održan Kongres jevrejskih zajednica Kraljevine Jugoslavije.
Antun Korošec potpisuje Odluku kojom se ograničava pravo jevrejske djece na upis u srednje škole. Ograničen upis Jevreja na univerzitete, kao i učešće u prehrambenoj industriji i trgovini. U Bosni i Hercegovini su bile 24 jevrejske općine. Sarajevo, Tuzla i Banja Luka su imale i sefardsku i aškenasku, ostala mjesta zajedničku općinu.
Njemačka 6. aprila napada Jugoslaviju. Poslije 11 dana (17. 4) armija Kraljevine Jugoslavije kapitulira. Bosna i Hercegovina postaje dio Nezavisne Države Hrvatske. Ustaške vlasti postavljaju Srećka Bujasa za staratelja o Jevrejskoj općini u Sarajevu.

A nakon konfiskacije pinhasa još bi moralo biti zapisano:

Jevrejima naređeno da nose žutu zvijezdu (24. 5.). Muslimani uzalud protestiraju. Organizirane deportacije na prisilni rad (29. 5.). Mandatorno registriranje svih Jevreja u Sarajevu (26. 7.). Blizu 5.000 sarajevskih Jevreja deportirano u koncentracione logore.
2.000 sarajevskih Jevreja deportirano mahom u Jasenovac i Aušvic.
Kapitulacija Trećeg Reicha. Od 14.000 Jevreja u Bosni i Hercegovini 10.000 ubijeno. Prema popisu iz 1926. u Bosni i Hercegovini je bilo 13.643 Jevreja. Poslije II. svjetskog rata, godine 1945. u BiH je bilo samo 1.292 osoba jevrejskog porijekla. Danas u Bosni i Hercegovini živi još samo 500, najviše 1.000 ljudi jevrejskog porijekla, a na popisu stanovništva 2013. samo ih se 200 tako izjasnilo. U Sarajevu, u kojem živi većina Jevreja, aktivna je zajednička sinagoga i Jevrejska opština BiH.

U djetinjstvu, krišom od roditelja a sa djecom iz susjedstva, penjao sam se po ruševinama Velikog hrama, koga smo jednostavno zvali Templ. Tražio sam po zgarištu sitna, zlatno obojena stakalca od kojih sam pokušavao napraviti mali mozaik. Ono što bih sada htio unekoliko je slično: htio bih da započnem rekonstrukciju jedne izgubljene kronologije. Da napišem tekst za knjigu koje više nema. Skupljam ono što je skupljao i moj otac, ono što je u posljednjem ratu u Bosni također izgubljeno. Znam da mi mašta ovdje ne može biti od naročite koristi, jer ne treba da nadomještam ono što je jednom bilo stvarno, već da pokušam reći kako jest bilo. Bilježim, dakle, najprije Levyevo bilježenje Pinhasa, u kome su bilježeni fragmenti života jedne zajednice; i znam da kroz nepostojeći palimpsest pokušavam nanovo otčitati ono čega više nema. Tako sam i sam, poput drugih istraživača, postao prepisivač knjige koje nema, zapisničar izgubljenog, narator koji kazuje o otetom, kazivač priče koja još samo kao priča postoji. Svako pisanje o kulturi sarajevskih Sefarda je ponovno ispisivanje i dopunjavanje ove iščezle knjige. „Pinhas je otvoren i ruka piše“ (Mišna, Ab. iii, 16). Piše, dopisuje, opisuje…

Kada bi se danas bosanskim putovima zaputio putopisac neki, ne bi baš mnogu sinagogu mogao ni opisati ni spomenuti. A samo ih je u Sarajevu bilo sedam, po bosanskim gradovima još pet puta toliko. Danas je jedina aktivna sinagoga u Sarajevu. Riječ „aktivan“ kaže da ona ima nekog djelatnog značenja, da neko u nju dolazi, da se služba održava, da je Grad i dalje ono što je bio… A ako je jedina preostala, onda ih je bilo još, onda nečeg više nema.

Postoji li historija unutar historije? Postoji li historija bosanskih Jevreja unutar Bosne, neka nepokrivena historija u kojoj se mnogo toga odigralo u tišini, bez buke i pompe kakve prate „značajna, presudna zbivanja“? A ako baš ne neka značajna povijest, onda barem pripovijest o maloj skupini u maloj zemlji.

Manjinske skupine (narodi) su kroz europsku povijest najčešće bili ili čergari ili gradsko stanovništvo. I takve skupine, kao i sve druge zajednice, imaju svoje „najvažnije događaje“, koji katkada nisu u skladu sa idejom „svjetske historije“. Ono što je najznačajnije za jednu sredinu ili kakvu zajednicu možda nije ništa za svjetsku historiju, ali katkada i najvažniji svjetski događaj, poput recimo Napoleonovih ratova za Bosance, može biti nebitan, jer ovi ratovi njihovu sredinu nisu pogodili, a ni ozbiljno na nju utjecali. Svaka historija je sklop zaboravljenog i upamćenog, izgubljenog i sačuvanog, zbirka ruševina i građevina. Pri tome je zadatak historičara da shvati činjenice, a ne samo da ih precizno, sistematski pobroji. Nabrajati činjenice je kronologija. Razumijevanje njihovog sadržaja – tumačenje historije. Činjenice pokazuju kako, a tumačenje kazuje zašto se nešto dogodilo onako kako se dogodilo. Veliki posao hermeneutike, H. G. Gadamera posebno, bio je u razumijevanju teksta: što je značenje onoga što je napisano, što je situacija i motivacija jednog izričaja? Tako treba pitati i o događaju. Pristup historijskom događaju je loš, unaprijed pogrešan kada historičar ima neko unaprijed zauzeto stanovište, neko čvrsto uvjerenje koje bi prošlost trebala da potkrijepi i u kome je česta neka vrsta istraživačkog maniheizma, u kome se čak unaprijed zna što je bijelo a što crno; ono je dobro kada se na put kreće puta radi, e da bi se osvijetlilo kakav je i što neki događaj bio. Razlozi za takav pothvat su historijski i istraživački. Kakva je (bila) stvarnost jedne činjenice i što je ona značila možemo saznati tek ako obnovimo njen cjelokupni životni sklop. Historija pripada onima koji su je stvorili, ali i onima koji su od nje istrpjeli. Zadatak zapisničara je da pobroji, ne da komentira. Pjesnikov je da imaginacijom ono što manjka dopuni. Ova dva zadatka se ovdje prepliću. Pokušat ću to pokazati na jednom primjeru, onom historijskom dokumentu koji prvi svjedoči o dolasku Jevreja u Bosnu.

Kada je riječ o jednoj zajednici, u ovom slučaju o bosanskoj jevrejskoj zajednici, onda je riječ i o specifičnosti ove zajednice, njenom odnosu prema identitetu, ali i njenoj političkoj i socijalnoj poziciji unutar društva. Svako na historijske događaje gleda iz svog ugla. M. Levy svoju historiju bosanskih Sefarda piše na njemačkom, što da bi knjiga imala širi auditorij, a i zato što je trebala biti jedinica u nekoj enciklopediji. Kao sefardski rabin Levy nije imao u vidu one koji se odmetoše od sinagoge i Općine. Nije bilo mjesta za nosača Samuela, ni pijanog Luru, ni socijalistu Benjamina Fincija. I možda najvažnije: Levy Aškenaze ni ne spomenu. Znano je da odnos bosanskih Sefarda i Aškenaza do Drugog svjetskog rata nije bio najbolji. Za Sefarda je Aškenaz bio „Švabo“, došljak, tuđinac. Politička dimenzija sukoba Sefarda i Aškenaza bila je pritajeno prisutna. Sefardi, „orijentalci“, imali su neku vrstu solidarnosti s otomanskom vlašću, pa su čak financirali i Hadži Lojin vojni otpor austrougarskoj vojsci, a jedan Jevrej je bio u grupi Hadži Lojinih „pregovarača“; Aškenazi su došli s okupacionom, „švapskom“ vojskom: fes i šešir dugo nisu mogli zajedno. Jevreji su oduvijek imali unutarnju diferencijaciju; samo su „gojimi“ vjerovali u njihovu neupitnu solidarnost.

Mnogo puta je pisano o dolasku Jevreja u Bosnu. Obično se kaže da su Jevreji u Bosnu došli iz Španije. Ali, Jevreji su prognani iz Španije 1492., iz Portugala dvije godine kasnije, a u Bosni se prvi put u dokumentima spominju 1566. Što se događalo između godine 1492. i 1566.? Što se događalo više od sedamdeset godina, cijeloj jednoj generaciji? Vrijeme bez dokumenata je izuzetno vrijeme; jednom kao spokoj, drugi put kao tragedija. U spokojnom životu nema presudnih, izuzetnih, dakle dramatičnih događaja, onih događaja što lome život na drastičan način, pa ih se nema zašto ni bilježiti. U tragična vremena nema ih se kada bilježiti. Postoje također i događaji koji neće da budu prikazani, da ostanu u prikrajku privatnosti, što je često ideal svakog mirnog, spokojnog života. Historija bosanskih Jevreja započinje mnogo prije njihovog dolaska u Bosnu. Sa sobom su donijeli Španiju. Ponašali su se poput odbačenih ljubavnika, u kojima nije ugasla neuzvraćena ljubav. Izgon iz Španije je ostao ključni događaj za prognane Jevreje. Poslije uništenja multikulturnog karaktera Španjolske uputili se u drugu „multikulturnu“ zemlju – Otomansku imperiju. Od 160.000 Jevreja protjeranih iz Španije njih 20.000 je umrlo na putu, a 90.000 se nastanilo u Otomanskoj imperiji. Bosna nije bila njihovo odredište. Teško i da su znali za ovu malu provinciju kada krenuše na put. Krenuli su u otomansku imperiju, u tursku carevinu. U mnogim kasnijim generacijama ponavljane su među Jevrejima riječi sultana Sulejmana Veličanstvenog da su Jevreji dobrodošli u njegovu imperiju. No, za ovu izjavu do sada nije pronađena potvrda u turskim izvorima, i prije će biti da se radilo o želji Jevreja da negdje budu primljeni s ljubavlju i naklonošću. U Turskoj, u novoj sredini su dobro dočekani. U tome su im pomagali i oni utjecajni Jevreji koji su tamo već živjeli. Sefardi dolaze u Sarajevo kada je otomanska uprava tu u potpunosti uspostavljena a grad počeo da se razvija u trgovački centar. Mnogo kasnije, s austrougarskom vlašću, u Bosnu i Hercegovinu će u većem broju doći i aškenazi.

Po dolasku u Bosnu Jevreji su brzo počeli graditi svoje nastambe. U jednom sidžilu, zapisniku šerijatskog suda u Sarajevu (br. 4, str. 85. u Gazi Husrev-begovoj biblioteci) nastalom 1728–29. godine, stoji: „Godine 989 (1581.) Sijavuš-paša, bivši rumelijski beglerbeg, bio je nekim važnim poslom u Sarajevu. Toga vremena Jevreji Sarajeva živjeli su u nekoliko mahala, a, uistinu, taj milet bio je prljav i nediscipliniran, pa je više puta izbijao požar među njima. Zbog toga su ugledni ljudi (ajani) zamolili rečenog pašu da napravi uslugu i da Jevreje preseli i udalji iz muslimanskih mahala. Na to je paša, stojeći na pragu pomaganja muslimanima, a istodobno vodeći računa i o tome da ne razbije srca spomenutog mileta, poslije obavljenog dogovora, dao da se za sarajevske Jevreje sagradi jedan poseban veliki han i taj han zavještao je kao vakuf vezan za njegovo potomstvo. Istodobno je dao dozvolu za gradnju sinagoge.“ Iako ovaj paša, koji je porijeklom bio Hrvat, nije po svom nahođenju mogao izdati dozvolu za izgradnju bogomolje, jer je takvo što mogao odobriti samo sultan, ipak stoji činjenica da je dozvola izdana i da su Jevreji ipso facto takvo odobrenje tražili. A time potvrdili da su se stalno nastanili u Sarajevu. Trgovci koji su isprva dolazili u Sarajevo nisu odmah planirali da se u gradu i nastane, a kako su bili zauzeti praktičnim poslovima, nisu mnogo držali ni do pisanih svjedočanstava o svojim aktivnostima, ali onog trenutka kada je izgrađena sinagoga bilo je jasno da su Jevreji izabrali Sarajevo za trajno utočište. Što se tiče zajedničke nastambe, ona nikada nije dobila karakter klasičnog geta. U njoj se vrata nisu zatvarala, u njoj bogatiji Jevreji nisu stanovali, a oni siromašniji se mogli, ako bi se domogli kakvih para, iseliti u bilo koji dio grada. Zeki-efendija čak smatra da su izgradnju ovakve nastambe tražili sami Jevreji, kako bi stanovali bliže jedni drugima i da bi se mogli lakše okupiti „prilikom svečanosti, zaruka i smrtnih slučajeva“. (La Alborada, No 18., str. 74.), a tome u prilog ide i činjenica da su u Sarajevu u doba nastanka Sijavuš-pašine daire sve nacionalne skupine živjele podvojeno, „među svojima“.

Ali, kada su Jevreji došli u Bosnu i Hercegovinu, kada u Sarajevo? Najstariji poznati zapisi o Jevrejima u Bosni također potiču iz sidžila. Postoje, doduše, još neka spominjanja o ranijem dolasku Jevreja u Bosnu. U zborniku Jevreji u Jugoslaviji (Zagreb, 1989.) navodi se da je 1551. u državnim spisima u Sarajevu Hadim Ali-bega zabilježeno 30 do 40 jevrejskih trgovaca. Moise Atijas-Zeki-efendija objavio je u La Alboradi da su prema njegovim istraživanjima Jevreji došli u Sarajevo 1541., u doba Hadim Ali-bega, pa je ovaj datum naveden i u The Jewish Encyclopaedia. Sam Zeki-efendija se pozivao na neki stari rukopis koji je pronašao u jednoj biblioteci. Rukopis je spominjao Moritzu Leviju (Levy), ali mu ga nije pokazao, ni njemu, niti kome drugom, pa i ako je postojao, onda je ovaj tekst odavno nestao. Historičar Bogumil Hrabak pretpostavlja da su se Jevreji naselili u Bosni između godine 1535. i 1545. Moguće je naime pretpostaviti da su pojedinci, trgovci-samci, koji su tražili neku promidžbu diljem Otomanskog Carstva, dolazili u Bosnu prije datuma navedenih u spomenutim sudskim spisima, ali se brzo iz ovakvih izvidničkih izleta vraćali u mjesta odakle su došli. Neki od njih su u Sarajevu počeli razvijati poslove, koji će ih trajno vezati za ovaj grad.

Već u doba kada je Moritz Levy pisao svoje Sefarde u Bosni (objavljeno prvi put na njemačkom 1911.) u biblioteci Careve džamije postojali su samo sidžili koji su pokrivali period od godine 959. po Hidžri (1552.) do 1226. (1849.). Oni raniji su nestali u požarima. U tri sačuvana zapisnika koja je ovaj autor imao u vidu, sva tri iz 973. (1565.), spominju se Jevreji nastanjeni u Sarajevu. U prvom Jevrej Rafael tuži Osmana, sina Balijevog, zbog dugova, koje je ovaj na sudu priznao i platio. U drugom Mustafa, sin Muhamedov, traži pred šerijatskim sudom da mu Isak, sin Avramov plati za konja, koji se pretovaren robom srušio, ali sud zahtjev odbija. U trećem, jevrejski trgovac Isak, sin Avramov, potražuje pred šerijatskim sudom da mu se isplati dug halvedžije Džafera, koji se utopio u Dunavu, i pošto su svjedoci Ferhat i Memija potvrdili Isakove navode, sud je naložio da mu se dug mora isplatiti. U jednom starijem, kasnije otkrivenom sidžilu iz 1557. (knjiga dva) spominje se također neki Jevrej (ime nečitko) kome su isplaćeni dugovi umrlog katiba Jusufa, sina Kurtova.

Iz ovih zapisa se vidi da su se Jevreji obraćali šerijatskom sudu. Bet-dina, Jevrejskog suda, u to doba nije bilo u Sarajevu, a i da je bilo ne bi bio relevantan u sporu s „gojimima“. Jevrejska zajednica još nije bila u potpunosti oformljena. Kako su svi spomenuti Jevreji bili trgovci sa razvijenim poslovima, može se pretpostaviti da su oni u Sarajevo došli prije navedene, 1551. godine. Solidna firma se ne stvara preko noći. Ugled se može brzo izgubiti, ali ne i steći. Jevreji su se rijetko ogriješili o zakon i nerado, često sa strepnjom išli na sud, pa su ovi sudski zapisnici i nastali kada su se Jevreji na neki način već ustalili i stekli solidne pozicije u novoj sredini. U zapisima se ne spominju ni kao došljaci ni kao prolaznici, nego kao i svi drugi stanovnici. Sudski zapisi također pokazuju da su sve navedene parnice presuđene u korist Jevreja, što dokazuje da su se spomenuti jevrejski trgovci razumjeli u zakone koji su vladali u Bosni, a sama presuda je dodatni dokaz o već postojećem osjećaju sigurnosti i povjerenja u lokalnu vlast, što svakako nije osobina onih koji su tek došli u neku sredinu. A svaki je od spomenutih Jevreja govorio u svoje ime, bez ikakvih zastupnika i onovremenih „advokata“. U prilog pretpostavci o ranijem dolasku Jevreja u Bosnu ide i činjenica da se u sudskim sporovima nigdje ne spominju prevoditelji ili upotreba nekog stranog jezika, što znači da su svi učesnici u sporu, pa dakle i došljaci-Jevreji, govorili jednim jezikom. A ni jezikom se ne ovlada brzo. Posebno ukoliko je bio u pitanju jezik „domaćina“, jer jezik koji je nužan za parnice je jezik stručne (pravne) terminologije, jezik finesa i temeljitog poznavanja jezika.

Sve navedeno ukazuje da su Jevreji u Bosnu došli najmanje deset, a vjerojatno i više godina prije nego što su spomenuti u ovim sudskim dokumentima, što ide u prilog nedokazanoj tvrdnji da su Jevreji po svoj prilici došli u Bosnu mnogo prije datuma koji se slavi kao „oficijelni“ datum dolaska Jevreja.

Nije, naravno, najvažnije kada, nego da su Jevreji u Bosnu došli. Nije čak toliko važno ni da su došli, nego kako je drugima bilo s njima i njima s drugima. O tome svjedoče i duhovni tragovi jevrejske kulture u Bosni i Hercegovini, i oni sačuvani i oni uništeni, oni zanemareni i oni rekonstruirani, oni tragovi koji danas ulaze u sklop ukupnog kulturnog naslijeđa. Sintagma „duhovni trag“ označava prvenstveno materijalizirani trag, a potom utjecaj na opće kulturne tokove u jednoj sredini. Je li trag koji ostavlja zanemariva manjina značajan? Da bi mozaik jedne kulture bio potpun svi kamenčići moraju biti postavljeni na svoje mjesto. Tko nešto zna o Jevrejima, zna da je u tim zajednicama najviše cijenjeno osobno obrazovanje, a na općem planu duhovne i kulturne vrijednosti, što nije nikakvo čudo za ove zajednice u kojima odavno nije bilo nepismenih. Otuda visok procent visoko kvalificiranih pojedinaca i golema briga za vlastite kulturne znamenitosti i za sve što se veže uz pojam osobnog i nacionalnog identiteta.

U Bosnu Jevreji doniješe nove jezike (predkastiljanski španjolski i njemački). Stariji se sjećaju da se judeo-španjolski (ladino) govorio na ulicama Sarajeva, a oni Srbi, Hrvati i muslimani (Bošnjaci) s kojima su Jevreji bili u prisnijim vezama razabirali su ponešto, mogli i sami donekle razumjeti ovaj jezik, naročito od kada su Jevreji stali ubacivati domaće riječi u kolokvijalni govor (pa je rabin koji je umro u Kiseljaku nazivan Rabi de la Kisela, nekog ne baš naročito cijenjenog trgovca Rafu prozvaše Rafo il Krmak, a i sam se prisjećam da su moje sarajevske tete za riječ „poplava“ govorile „milaska“, što je očito bilo izvedeno iz imena rijeke Miljacke). Da je bilo i ružnih riječi, a i prezira dokazuje i promjena u upotrebi turske riječi čivut, koja je vremenom dobila pogrdno značenje. U jeziku se karakterizira vlastito i stav prema drugom. Nije slučajno da je jedna jevrejska uličica u Bosni od naroda prozvana „Galamića sokak“. Uz jezik Jevreja je mijenjano i sve drugo, od načina odijevanja do kulinarstva. U svemu se osjećalo prožimanje naslijeđa i usvajanje novog.

Velika je razlika da li se kultura druge zajednice ili manjine naziva „našom“ (u ovom slučaju kulturom bosanskih Jevreja) ili „njihovom“ (kulturom Jevreja u Bosni), u što je upleten i politički stav o mogućnosti zajedništva. Jevreji su uvijek ukorijenjeni u jednoj zemlji, a ne samo prolaznici. Svaki put je bilo tako; svaki put su pripadali zemlji u koju su došli; svaki put su sebe u tu zemlju uložili. I u Bosni su Jevreji Bosne odavno postali bosanski Jevreji.

Nije mali broj Jevreja učestvovao u duhovnom životu Bosne i Hercegovine. Sjetimo se slikara (Danijel Kabiljo – Danilus, Berta Baruh, James Haim Pinto, Josip Levi Monsino, Daniel Ozmo, Rikica Ovadija, Jaša Bararon, Marina Finci, Marina Tošić…), pisaca (Bohoreta, Isak Samokovlija, Erih Koš, Vladimir Albahari), muzičara (Oskar Danon, Flora Jagoda, Cvjetko i Ranko Rihtman, David Kamhi, nekoliko „Ladino grupa“ ), arhitekata (Jahiel, David i Ognjenka Finci, Vladimir Dobrović, Mirko Ovadija), teoretičara (Marcel Šnajder, Kalmi Baruh, Ivan Focht), kazališnih i filmskih radnika (od kojih je najpoznatiji scenarist Otto Englander, koji je radio za Walta Disneya), novinara i kulturnih djelatnika… Bilo je i gimnazijskih i univerzitetskih nastavnika, bilo i knjižara (u Sarajevu su između dva svjetska rata jevrejski vlasnici imali deset knjižara i četiri štamparije) koje su doprinijele općem obrazovanju i protoku informacija, a kulturno-prosvjetno i humanitarno društvo La Benevolencija je i danas veoma aktivno. Tihi utjecaj je bio prisutan kroz stambene građevine (među kojima je u Sarajevu Salomova palača najpoznatija), kroz napjeve, zanatstvo, kulinarstvo… Eli Finci je bio pojam strogog kritičara iako nije mnogo pisao o sarajevskim kazališnim izvedbama. Ovome svakako treba dodati da su „jevrejske teme“ bile često prisutne u djelima raznorodnih umjetnika iz BiH, a naročito u književnosti, gdje postoji niz značajnih djela, od Ive Andrića i Isaka Samokovlije preko Abdulaha Sidrana i Anđelka Vuletića do knjiga Miljenka Jergovića i sada Marka Bačanovića.

Najvažnije građevine i spomenici su svakako Muzej Jevreja u Sarajevu, koji je nekada bio jedna od najljepših sinagoga na Balkanu, grob rabina Danona u Stocu (koji ima status svetog mjesta, pa su učestala hodočašća, što je blisko kršćanskoj tradiciji), Staro jevrejsko groblje u Sarajevu (na kome je prvi ukopan rabin Pardo, koji je svom narodu propovijedao vjeru, a posljednji Isak Samokovlija, koji je svoj narod opisao), a potom Jevrejska općina u Sarajevu, koja je dokaz da će spomenika i kulture i ubuduće biti. Uz ujedinjenje sefardske i aškenaske općine i položaj jevrejske zajednice u doba novog balkanskog ratovanja, ove znamenitosti kulture su ono što ovu malu zajednicu čini specifičnom. Ovome svakako treba pridodati i sarajevsku Hagadu, koja ima i simboličku vrijednost i status izuzetnog djela jedne cjelokupne kulture, pa je postala bosanski simbol.

Maurske građevine, način gradnje stambenog prostora, poneka pjesma, čak poneka riječ, običaji, kulinarski specijaliteti, odjeća… sve to čini znak prisustva i često neprimjetni, ali i nemjerljivi utjecaj jedne manjine na društvenu zajednicu u cjelini. Duhovni utjecaj nastavlja da živi u nekoj tradiciji i kada oni koji su određenu kulturu stvarali fizički više nisu prisutni: primjera radi, jedna velika imperija, rimska, i danas ima ogroman duhovni utjecaj u europskoj kulturi, a male zajednice ostaju utkane u kulture većih nacija/naroda i kada ih ovi ne spominju. Doduše, male zajednice više usvajaju nego što mogu da utiču, jer se moraju podrediti vladajućoj ideologiji, dakle i kulturnim standardima, e da bi uopće preživjeli, da bi se održali i u životu nove sredine učestvovali, a potom u potpunosti integrirali u društveni milje jedne zemlje. Učešće u jednoj kulturi dokazuje želju da se toj kulturi doprinese i u toj zemlji ukorijeni. To međusobno usvajanje određenih kulturnih razlika nikako nije značilo iščezavanje specifičnosti, nego prije svega brisanje onih granica koje karakteriziraju strogo odijeljene nacionalne zajednice. U pjesmi Adio Kerida odjekuje utjecaj mediteranskog melosa, u bosanskoj Kad ja pođoh na Bentbašu sefardski napjev… Prožimanje i stvaranje pluralnog identiteta je nužda i rekao bih prednost svih multikulturnih zajednica.

Između kulture i identiteta stoji znak jednakosti. U odnosu prema kulturi manjine iskazuje se odnos prema njenom identitetu, u odnosu prema manjini se ogleda (kulturna) politika, a još više etičko držanje. U odnosu prema manjini legitimira se jedna politika. Ona nedemokratska u ignoriranju i potiskivanju, slobodarska u prihvaćanju i afirmiranju Razlike, koja potvrđuje i obogaćuje i osobni identitet. Odnos prema manjini je uvijek test tolerancije (demokracije) i slika istinskog odnosa prema kulturi kao takvoj: gdje se brine samo o kulturi većinske (najčešće dominantne) nacije, odnosno grupacije, brine se o njenim egoističkim interesima, a ne o kulturi kao takvoj. Naravno, kada je u pitanju kultura „manjine“, odnosno „malog naroda“, onda je veći njen simbolički značaj, nego stvarni utjecaj. Ali je značajan i mora biti sačuvan. Time većinski narod ne potvrđuje samo postojanje kulturnog naslijeđa jedne specifične manjine, nego potvrđuje i svoju vlastitu kulturu, odnosno iskazuje svoj odnos prema kulturi kao takvoj. Manjine razumiju da je zajedništvo imperativ. Dobro je u onoj zemlji u kojoj to i većinski narod shvati i usvoji. Ono spominjano prirodno zajedništvo je danas prošlost u Bosni i Hercegovini. U kazivanju o „lijepoj prošlosti“ uvijek ima idealiziranja, svijesti o neponovljivosti, ali i nade da bi možda opet tako moglo biti. Zato se i zalažem za jedno Sada zajedništva i razumijevanja: Utopija se počinje graditi odmah. Sefardi su došli iz Španjolske, iz zemlje čiju kulturu izgradiše zajedno s muslimanima i kršćanima. Oni su u pravom smislu živjeli i stvarali zajedno. Onda dođe novo doba, doba dominacije jedne religije i jedne nacije. Ono što nazivamo „zlatnim dobom Španjolske“ završeno je onda kada na historijsku pozornicu stupi kultura rigorozne kršćanske dogme i njenih inkvizitora. I Renesansa je svoj duhovni zamah dugovala spoju iskustava iz različitih kultura. Historija nam je već odgovorila na neka pitanja koja i danas pitamo, na ono o prirodi i potrebi multikulturalizma prije svega. Bilo bi žalosno ako bismo se ubuduće mogli pozivati samo na lijepu prošlost. Mojim je godinama, doduše, sjećanje svojstveno. Kada to kažem prisjećam se da sam se u djetinjstvu znao ispeti na travničko groblje poviše Bojna-mahale, na brdašce gdje je ležalo katoličko groblje, na kome su ljudi u zanosu obilazili grob posvećenog Josipa, do njega muslimansko, kojim je vladao mir, pa jevrejsko, koje je tonulo u zemlju i romsko groblje, na kome je pasao nečiji bijeli konj. Ova groblja bih osobno izabrao kao znak postojanja bosanskog prirodnog zajedništva prije (često, prečesto ispraznih) političkih deklaracija, a i kao moguće utemeljenje za novu nadu. U pinhasu se bilježe događaji kojima zapisničar svjedoči. Bilježi i ono što valja, i ono što ne valja. A „pinhas je otvoren i ruka piše“.

III. Kadiš za Sarajevo

Pisao sam o Il Kal Grande i o Pinhasu, o jednom sarajevskom hramu kojeg više nema i jednoj kronologiji koja je kao dokument nestala. O hramu koji je postao nešto drugo, o kronologiji kakva je vjerojatno bila. U tome nije bilo rečeno ono bitno, odnosno nije ništa rečeno o osjećaju koji prati takvo istraživanje i pisanje. A takvo pisanje u sebe nužno uključuje i osobno sjećanje i spoznaje koje nisu mogle sve osvijetliti. Tamo gdje nema povijesnih tragova, gdje su oni uništeni ili gdje su postojeći, a ipak nedovoljni da opišu povijest jednog doba, naroda ili događaja, tu pjesnička imaginacija može biti spasonosna. Ona pritom nije izmišljanje nepostojećeg, nije „fantaziranje“, nego nadopuna i konačno uobličavanje onoga što je jednom bilo. O tome što je i kakva bila jedna mala zajednica u Bosni i Sarajevu i što se s njom događalo, govorila su neka od djela koja su zainteresiranima poznata, od proznih upečatljivih djela Isaka Samokovlije i popularnih djela Gordane Kuić do filmova poput Mirisa dunja Mirze Idrizovića ili Adio Kerida Vesne Ljubić. Prije i nakon svih tih djela bila je i ostala pjesma Adio Kerida, po sebi tugaljiva pjesma, ali su sami događaji odlazaka i nestajanja u nju unijeli jednu dodatnu notu ganuća, osjećaj nepovratnog i sjećanje na ono što više neće biti.

U temelju našeg sveukupnog pjesništva je kazivanje i sjećanje na ono što je bilo. Homer je ispjevao veličanstveni ep o ratu i putovanju, a u njemu kazivao o prijateljstvu i ljubavi, o junaštvu i nesreći, o lutanju i očekivanju, o svemu što može biti ljudska sudbina. Ilijada i Odiseja je pjesnički spomenik i ujedno spomen na velike Događaje. Naša slika Troje izrasta i gradi se uz pomoć ovog epa. Takva je usmena poezija mnogih naroda. Svaki put su ta lijepa djela bila i trag onoga što se dogodilo, monument onome što je bilo.

U 20. stoljeću sve umjetnosti su imale za temu presudne povijesne događaje. U takav događaj spada i Holokaust. O „potpuno spaljenom“ svjedočili su i pisali mnogi pisci židovskog porijekla, a bilo je i nekoliko izuzetnih koji nisu bili tog porijekla, od onih koji su i sami bili logoraši, poput Tadeusza Borowskog, Terrencea Des Presa i Charlotte Delbo, do pisaca fikcije, među kojima svakako treba istaknuti Martina Amisa i W. G. Sebalda. Njima se sada pridružio i Marko Bačanović. Ovaj mladi pisac je napisao niz odličnih pjesama o sarajevskim Jevrejima i onome što im se događalo u teška vremena. Sada ih je okupio, sistematizirao i zaokružio u zbirci, koja ima više od 400 stranica. Marko Bačanović ispisuje bolnu povijest iščezlog svijeta. I tako taj svijet ponovo izgrađuje i uspostavlja na jedini način na koji još može postojati: kao poetska činjenica. Kada Aristotel u svojoj fragmentarno sačuvanoj raspravi O pjesničkom umijeću naglašava razliku između poetske i povijesne istine, on bilježi da pjesništvo pokazuje ono što jest, a historiografija pak ono što je pojedinačno, što je netko uradio ili doživio. U ovoj Bačanovićevoj zbirci udružuje se poetsko i povijesno. Poetski iskaz je zasnovan na povijesnim činjenicama, a kao poetski čin postaje estetska činjenica. Povijesni događaj postaje događaj pjesme. Tako smo dobili zbirku koja je svojevrsna povijest u osjetilnom obliku. Djelo koje je punо opisa i priča. Ovo Bačanovićevo djelo je nužno takvo, jer opisuje što se dogodilo i kazuje o sudbonosnim događajima jednog naroda. Kao kazivanje o prošlom, iščezlom i uništenom, ova knjiga oporih pjesničkih kazivanja je memorijalnog karaktera. Ako bude upamćena s ljubavlju, postat će legenda, možda prerasti u mit, ako ljubavi i razumijevanja za ovu poetsku priču ne bude, može biti potisnuta u zaborav, ali će i tada postojati. Postojati kao zapisano, kao novi dokument, kao književno djelo, kao povijest koja je postala poetska činjenica. Na kraju svaka povijest izgleda kao priča. Ponekad nevjerojatna priča. A ova koju je zapisao Marko Bačanović pripada nama i bit će i ostati dio naše povijesti. U Markovoj poetici nastaje metafizički spomenik nestalima. Zato je ovo istodobno jedna posebna poetika i spomenik iščezlima, a ljepšeg i boljeg spomenika od ovakvog nema. Ovaj Kadiš Marka Bačanovića je događaj u pjesničkom obliku. Postojanje onoga čega više nema i zato istodobno lijep, a ganutljiv spomenik onome što je bilo. Povijest kao poetski čin.

Knjiga Kadiš za Sarajevo ima dva osnovna toka: poetsko uobličenje događaja Holokausta, i povijesne činjenice o samom događaju i učesnicima uništenja, ispričan u nizu napomena ispod poetskih zapisa i na kraju teksta, što je zapravo povijest na kojoj je izrasla i sazdana ova pjesnička zbirka. Isti događaj je predočen kao činjenica i oblikovan kao poetski zapis. Tako stvarnost zastrašujućeg postaje zastrašujuća stvarnost; činjenica uništenja uobličena u oporu poeziju, u umjetnost bez ljepote.

Gotovo na samom početku knjige čitamo nama dobro znanu riječ: „Ostajte ovdje“. Ova je knjiga ponajviše kazivanje o Poljskoj u kojoj njen pisac živi i o Bosni iz koje je pisac rodom. Spominju se i druga mjesta, u Rumunjskoj i Ukrajini, u Letoniji i Litvaniji, u Bjelorusiji, pa je ova knjiga i prilog topografiji Holokausta. A i stradanju Roma, vojnika Crvene armije i drugih, koji postadoše žrtve jednog rata.

Bačanović crpi iz osobnih istraživanja, svog pjesničkog dara i iskustva drugih pjesnika. Otud parafraziranje ili izravno navođenje pjesnika, kao što je Jevtušenko („nad ponorom brega svod“,) i Erenburga („bez groba kao bez blaga“), ili parafraziranje proze Bruna Schulza i „zapisa“ njegovog nacističkog „zaštitnika“. A onda ponavljanje, kao u Adijevoj lirici, ali ovdje drukčijoj, gruboj, okrutnoj lirici u kojoj odzvanja uništenje. U nekim pjesmama, kao što su one o jevrejskom groblju u Varšavi i Sarajevu, susrećemo teme kakve su bile prisutne i u drugih pjesnika, a prije svega imam u vidu slavnu pjesmu Josifa Brodskog i dirljivu pjesmu Abdulaha Sidrana o jevrejskom groblju. U cijeloj knjizi Bačanović pokazuje svoje dobro poznavanje poljske i bosanske kulture, a i nekoliko jezika, koje vješto prepliće i sjedinjuje, što obogaćuje njegov pjesnički izraz.

Ovo je vrlo ambiciozna, teška, podacima i još više udesom Holokausta opterećena knjiga, niz pjesama koje postaju poema. A o onim Jevrejima i Romima, o onim stradalnicima kojih kao da „ni bilo ih nije“. Mnoge pjesme u ovoj zbirci bliske su ekspresionizmu i posebno naturalizmu, jer ovi opisi moraju biti drastični. Možda bi ova knjiga mnogima mogla biti teška, možda čak opterećujuća, neželjena, može možda čak ostati bez mnogo razumijevanja, ali usprkos svim teškoćama i otporima, opet će biti nužna i važna knjiga. Knjiga o svijetu koji je nestao a ostao: ostao u dokumentima, građevinama i ruševinama, slikama i pjesmama, uspomenama i svjedočanstvima. A i u zaboravu i negiranju onih koji bi zločine htjeli anulirati i pravdati. (Osobna bilješka: Putovao sam diljem kontinenta, u raznim mjestima bila i uvijek mala, a slična spomen-ploča, na njoj pisalo da je tu nekad davno bila bogomolja, kada je tu živjela jedna mala zajednica. Ljudi su odvraćali pogled od tih tužnih natpisa, jer su htjeli zaboraviti, bilo ih sramota, tvrdili da se to nije ni desilo, brinuli isključivo o svome Sada ili pak znali, slutili i možda već strahovali da bi to jednom mogla biti i njihova sudbina.). Pri kazivanju o bilo čijem udesu tragedija ne bi trebala biti politizirana, a posebno ne bi smjela biti relativizirana i čak negirana. Uništenje je nepobitna činjenica. Ono što se dogodilo u uništenju je apsolutno nedopustivo. Zato je to zločin. To je neosporni zločin čak i u naše vrijeme, u vrijeme u kojem zbog ideoloških podvajanja i isključive brige za vlastito pojam univerzalnog postaje potpuno neutemeljen, jer svako ima svoju neprikosnovenu univerzalnost, odnosno svoju pristranost. Dobrohotni čitatelj bi i u Bačanovićevoj knjizi možda mogao sporiti ili problematizirati neke iznesene podatke ili stavove, kao i interpretacije povijesnih događaja, a ako bih mogao iskazati neku načelnu primjedbu, ona bi se, pretpostavljam, odnosila na dužinu ove knjige. Kada kažem da knjiga možda jest duga, odmah dodajem da bi je grehota bila kratiti, jer sve što je u ovoj knjizi u njoj i treba biti, ništa ne smije biti izostavljeno. Svaka pjesma je u ovoj zbirci poseban događaj, epizoda za sebe, cjelovita priča, a sve zajedno su tematski povezane i zapravo su jedan, skupni Događaj. Zato ovu knjigu treba čitati polako, svaki put stati, jer sa svakim kazivanjem nečiji život stane, nestane. Zato u ovoj zbirci pjesama nema krešenda, jer je páthos izričaja nužno stalno prisutan. O onom krajnjem ne može se govoriti drukčije.

Na kraju ove knjige su „Putopjesničke i istoriografske bilješke“, u kojima čitamo o mjestima na kojima su se zločini desili i sudbini aktera tih događaja. U njima saznajemo da pravda nije nikada potpuno izvršena, mnogi zločinci su ostali nekažnjeni, a neki su danas u svojim sredinama čak i slavljeni. Dobro je to imati na umu, ma kako gorka i razočaravajuća bila ta spoznaja. I dobro je da ima onih kojima je stradanje nevinih svuda i uvijek strašno i strano, onih kojima će biti blisko ovakvo poetsko kazivanje. Iz sprege povijesnih spoznaja i pjesničke imaginacije nastalo je ovo pjesničko svjedočanstvo Marka Bačanovića. Nastala poezija o nepovratnom gubitku i nespornoj tragediji. Štimung svih ovih pjesama je „ono što je bilo“. Ova knjiga je molitva za one kojih više nema i za ono čega više nema. Za uništeno. Molitva, čija pjesnička snaga i osobni osjećaj kazuju o onom gubitku koji nikada ne može biti nadoknađen, a ni do kraja iskazan, ali može biti sačuvan kao osjećaj i sjećanje. A posebno kao djelo, kao pjesnički čin. Kao ovaj spomenik od riječi. Jer „sjećanjem barem opustošeni nismo“.