u dvorištu je dud stvarao duboki i tamni hlad
na debeloj grani visila je ljuljačka
drvena sjedalica s godovima i procjepom u sredini
imam njenu boju i miris zaustavljene u grlu
riječi su se potrošile
poderale, nestale u neopisivim
prizorima sna
koji sanjam kad odem noću
tamo gdje sam jednom mala
drugi put velika
nekad sam u oku
nekad tijelo kao nebo ogromno
prekrivam sebe umnoženu u milijardi osoba
prelijevaju se iz sna u san
ljuljaju
ljuljačka na dudu je mirna i prazna
zaštićena i začarana
bez prisutnosti
onih lica iz snova ili sjećanja
apsolutna odsutnost potvrde
bilo kakve akcije
samo mirovanje i čekanje
besprijekorno očišćen zaborav
jednom je tako bilo
a onda je nestalo