Naberite sami šibu, kaža majka. Onda nam tim istim šibama crta linije po listovima. Ja stradam više jer je brat bio bolestan kao malen, pa sam, kad zatreba, kriva za oboje. Moje noge trpe za mene i za brata, a šare su gotovo lijepe, usijano crvene. Ponegdje kasnije ostanu zadebljana mjesta, deblji tragovi. Tamo gdje je šiba udarila najsnažnije.
Šibe su tanke, dovoljno da peku, da zabole, ali ne stižu do kostiju. Kosti, naša unutrašnjost, ostaje netaknuta. Nismo polomljeni. Nismo potrgani. Samo su nam listovi nogu ponekad išibani do krvi.
Treba paziti kako tučeš djecu, kaže majka. Oklagijom nikad ne tuče, samo zamahne. Kaže da je ona i oklagijom dobivala. Jednom nije mogla ustati na noge danima, koliko ju je mater prebila po leđima. Ne možeš djecu tako, kaže. Ne smiješ ih nepovratno oštetiti.