Šetnja
Sve je umorno i ne može mirovati:
Sunce, vjetar, čas.
Međ’ drvećem se provlači
Stari san, zemlja
Postaje kapija
Ka davnim godinama. Kroz
travu i lišće struji dodir,
Sijući slike poput svjetla
San me ne prepoznaje
U prhtaju vjetra. Vidjeti njega
Iznova sve čini potpuno novim.
Trava i dalje miluje stopala.
Bez prestanka počinje put
Koji označava povratak.
Pukotina
Pjesničenje je šupa
S hladnim pogledom koji nestaje
Odlazi sâmo uz najmanji
Zvuk. Kapljica, živinka,
Auto koji vozi kroz prostor.
Svjetlo se uvlači kroz procjepe
Rišući šupu crnim.
Jesu li zvijezde slikari?
Riječi, užarene iskrice
I stari pepeo, zalutao u uglove
I rupe. Postoji li vani
Pejsaž? Pjesničenje je procjep,
Svjetlost koja curka na pragu
Zatvorenih vrata.
Noćna kiša
Znoj izbija iz zidova
U vatri pada kiša.
O, pećnice, nedaj se ugasiti!
Zatvoreni ostaju kapci –
Sovica opet spava.
Njen lov
Je rastjerao sav svijet.
O, noći, o sad daj snove!
Zatvori sate
Da doba šumora kiše
Ostane vani. Ublaži mi
Tu buku suza,
Isprekidani, vlažni šumor.
Neka u zemaljskim podrumima
Budu uljuljkani moji neboskloni.
Izabrao i preveo Goran Sarić