Kupio sam prvi još dok sam išao u gimnaziju. Mali, s kratkim obodom, sličan lovačkim šeširima, ali tamno sive, a ne zelene boje. Šešir je pokrivalo, koje je pokazivalo nacionalnost, imovno stanje, položaj, profesiju. U doba moje mladosti bio je pomodni odjevni predmet i znak značaja. Šešire su u ranija doba nosili mušketiri, nosili su ih i svećenici, a onda gangsteri i biznismeni, političari, doktori, profesori. Gospoda. Gradski svijet je nosio Fedora šešire i one koje Englezi nazivaju trilby. I jedan moj profesor je uvijek nosio šešir, ljudi ga prepoznavali po njemu, ali mu na posljednjem ispraćaju, vjerujem mimo njegove volje, na mezar staviše fes, što me iznenadi, jer je njemu bio primjeren drukčiji šešir, s drukčijim značenjem. Fascinirao me Napoleonov šešir, simbol njegovih trijumfa i moći, volio sam vesterne u kojima su se sukobljavali bijeli i crni šešir, detektive koji jure gangstere u kriminalističkim filmovima, sviđalo mi se kako moj otac lagano dodirne obod šešira kada nekog usput pozdravi. A ja htio izgledati ozbiljnije, htio biti stariji, pa bih u znak pozdrava podigao šešir, „moje poštovanje”. Držalo me to nekoliko dana, onda mi postalo šega, dao šešir jednom rođaku i drugi nisam poželio. Sve više sam mislio da šešir pripada buržoaziji i prošlim vremenima. Tek nedavno sam kupio novi šešir, safari, da me štiti od sunca. I da više ni po čemu ne budem mlad. U mladosti sam žurio da se dokopam svijetle budućnosti, žurio tamo gdje nikada nisam stigao, sada nipošto ne bih natrag u mračnu prošlost, a ni u još goru budućnost. A ne bih ni da me uhvati sunčanica. Vrijeme mi taman za šešir, pa ću, ako ovdje nekad nekog poznatog sretnem, lagano dodirnuti obod šešira i malo se nasmiješiti.