Zagor pretukao dvojicu mještana,
Nisu ga prepoznali, e pa tako došlo do
Velikog nesporazuma.
Još od Čapljine lovio je
Najgoreg od najgorih, Ilkana Čerkeza,
Trkom usput polomio nasade mandragore,
Nabr’o nešto jabuka ispred privatne kuće, da se okrijepi
Komšija je viknuo Lopovi
A Duh sa sjekirom
(samo ne izgleda mu to kao prava sjekira)
Išamarao i domaćina i komšiju istom mjerom.
Tu se nisu uspjeli baš ništa dogovorit, ljutit je,
vjere darkvudske,
Kajakom nastavio uzvodno Neretvom sve do Mostara.
Natprirodni krik osvete što ledi krv u žilama čitatelja
Uznemirio je narod taman iza ručka, ne mogoše prileć.
Pa reče jedan zloslutnik Počelo je, počelo.
Onda uhvatilo ga istu veče,
čeko kažu valjda dimne signale
Pregledavo opuške i tragove oko kioska,
Indijanci se nisu vraćali u stanove godinama, primijeti.
Potrebna je inicijativa, kaže još
Ali džaba.
Istog dana skuhali mu kafu u mostarskom zatvoru.
Zapustio se vremenom, udriše mu slabašni brčići
Kad to vidje izgubi i on komad nade od duga čekanja.
Možda bude neka razmjena s Ken Parkerovim brojevima,
Ko zna, možda u idućem broju dohakaju Ilkanu
Ako se ne pohabaju korice.
Lijepa Bosna, pomisli Te Nej,
Samo je kolodvor u Čapljini čudan.