(Kako se Ranko Risojević i Predrag Bjelošević
nadgornjavaju nad šahovskom pločom)
Lijeva ruka, laktom oslonjena o sto,
pridržava bradu, da se ne stropošta
u ponor neizvjesnosti, u grotlo tišine.
Desna, ukrućena, dugo stoji u vazduhu,
pod njom se vrtlože bijele i crne sumnje.
Tutnje vozovi, nadlijeću avioni,
tamo, iza prozora, prekookeanski brodovi
ruše zidine, proširuju korito ulice,
a desna ruka vreba, kao smrt u zasjedi,
kojom figurom će gađati protivnika.
Zna ruka da i vječnost ima granice,
da mora uslijediti potez koji će srušiti
jednu želju, jednu zvijezdu, jedan svijet,
ali i dalje ne talasa prazninu
između stola i neba, bojišta i slavoluka.
Konačno, ruka se polako spušta i pada kralj.
Dok ruše se planine, puca stijenje,
planeta Zemlja iskače iz svoje ose,
desnice sa obje strane bojišta
stapaju se u čvrst stisak.