Otac je donio veliki drveni šah, iznutra postavljen zelenom čohom.
Bilo mi je skoro osamnaest, tad sam već znao da ne mogu naučiti ovu igru tako da pobjeđujem.
I on je znao da me više ne zanima šah, ali ipak ga je donio.
Ovo izrađuju zatvorenici u Foči, rekao je.
Vjerojatno je šahovsku garnituru, skupa s pričom, dobio na dar od nekog od svojih pacijenata.
Možda od upravnika zatvora, ili zatvorskog čuvara, kojem je oslabilo srce.
Nikada nismo zaigrali.
Nikada na toj ploči, s nejednako rezbarenim figurama, nije odigrana nijedna partija šaha.
Premještao sam je na Sepetarevcu s jedne na drugu policu s knjigama, i uvijek kad bih na nju naišao mislio sam da su je izrađivali zatvorenici slavnoga zatvora u Foči. Jedan koji je ubio, jedan koji je pronevjerio velike novce, jedan koji je bio nacionalist, pa je planirao da ubaci otrov u vodovod, jedan koji je napisao knjigu što se nije svidjela onima kojima se trebala svidjeti, i još jedan koji ništa nije bio kriv, ali su ga nabijedili…
Ova šahovska ploča i ove figure nisu izrađene da netko pomoću njih igra šah, nego su bile izrađene da netko pokušava zamisliti tko ih je izradio.
Tako je i s drugim predmetima.