“Око”, 24. kolovoza – 7. rujna 1978.
Posmatrajući moćno Krležino djelo, u cjelini i u fragmentima, van estetskih, političkih ili drugih pretpostavki, u jednom se slažu svi čitaoci – to nas djelo ne ostavlja hladnim, ono tjera na razmišljanje, na određivanje, jer se uvlači pod kožu i tu radi, razara i stvara, tu sebi dubi gnijezdo.
2. Kako izbjeći konstantnu specijalističku zabludu da se Krleža proglašava čas boljim dramskim piscem, čas boljim pjesnikom, romanopiscem i tako dalje, sa isključivošću koja je tako karakteristična za ove naše krajeve! Zar se dobar pjesnik automatski diskvalifikuje kao romanopisac, et vice versa?! Tu treba početi sa radikalnim raščlanjivanjem Šikare površnog prilaza Krleži. Unazad nekoliko godina kao da je krenulo pravim putem, u bitku za tu visoku Misiju kojoj se treba približiti, približiti je, ako je želimo eis aiona! Ali se treba plašiti i fariseja koji za simpozijumske dnevnice rado kažu za crno da je bijelo. Treći u svojoj političkoj jednosmjernosti ne vide od političara pisca te tako odvlače mlade na pogrešnu stranu. Krleža je prevashodno književnik a ostalo je u saglasju sa njegovim iskrenim opredjeljenjem.
3. Sa scene Narodnog pozorišta Bosanske krajine u Banjaluci, Krležin je „Michelangelo Buonarroti“ zazvonio je onako kako se samo poželjeti može u svakom pogledu. To prvo poslijeratno izvođenje ovog mladalačkog djela pokazalo je da u okviru evropske misli, zahvaljujući Krleži, mi i nismo mnogo kasnili. Reditelj Bogdan Jerković izvanredno je osjetio osnovne kvalitete ovog teksta koji donosi na superioran način sve dileme umjetnika pred okrutnim vremenom u kome živi, na tlu gdje živi, sa ljudima bez kojih se ne može. To nije jednostavna i jednodimenzionalna misao, nego vibrantno tkivo koje se pitao o svemu pa i o svojoj osnovanosti, o osnovanosti svega što postoji do crva u dasci po kojoj puže veliki umjetnik pod teretom strašnih bluna u Sikstini. U ovoj drami sve je jednostavno, dato široko mikelanđelovskim potezima, sve je životno, od krvi i mesa, kao Mikelanđelova stvorenja koja su zapanjila Svetog Oca i njegovu svitu. Tu su svi elementi, jednog ekspresionističkog teatra, kakav je jedino i bio moguć u tom vremenu sloma svih vrijednosti, u predvečerje velikog svjetskog haosa: krčma i alkohol, blud i porok svake vrste, ubistva i Vaskrsnuće, tu je uzvišenost balzamirane majke Ecclesiae sa njenom pritvornošću, i tu je Umjetnost, kao veliko i nepoznato, kao jedino SVE umjetnika. Ovom se dramom Krleža, na indirektan način, obračunao i sa našim domaćim nacionalističkim folklorističkim, regionalističkim i svim sličnim blunama. Čovjek se pita: Je li se Krleža rodio sa ovako jasnom estetikom i etičkim određenjem?
4. „Kraljevo“, dok se čita, ukazuje se kao raskošni narodni kolač, koji je za scenu neuhvatljiv. Tu su one velike seobe masa, oni pokreti, kakve nalazimo u velikim Šekspirovim dramama, kada se vojske prebacuju preko La Manša. U „Kraljevu“ se narodna masa talasa neuhvatljivo moćna i hirovita, kao što se talasa masa u revolucionarnim preobražajima, vođena nekom svojom unutrašnjom logikom. Dok je Michelandelom Krleža dao svoj odnos prema univerzalnom, „Kraljevom“ je pokazao kako se može i treba govoriti o domaćem, lokalnom, zagorskom, ali bez patetike, bez robovanja romantičnom, mitskom i zatucanom, nacionalnom i nacionalističkom, kada se i govno doživljava kao naše drago domaće govno, koje manje smrdi od komšijskog. Sve to Krleža je ostvario umjetničkim sredstvima, savršenim jezikom, i visokim nivoom organizacije scenske radnje, izvlačeći uvijek one elemente koji su duboko ljudski, pa zato vječni i univerzalni, a ne samo naši, obojeni svim ili onim predilekcijama koje su nužno ne-umjetničke. Na sceni dramskog kazališta „Gavella“, „Kraljevo“ se nudi kao naše Snoviđenje u noć Ivanjsku, a time se reklo i više od onoga što se reklo!
5. Krležin politički angažman proizlazi iz njegove stvaralačke opredijeljenosti za literaturu koja neće biti namirisana g-đica Parfimeria, kojoj su strane prave riječi i ljudske sudbine, rezervišući za sebe pravo da se divi i toj g-đici, kojoj se objavljuje u eterskim visinama strašni anđeo Rilke, ali odbijajući rezolutno , Krleža, od prvog dana da joj služi kao svojoj trubadurskoj dragani u čijoj se postelji valja njen debeli zakoniti suprug, kao i mnogi drugi namjernici, o čemu se ne govori. Kao dječarac, odvajajući na svim frontovima laž od istine kao meso od kosti, Krleža se odmah opredijelio za jedino moguć stvaralački pristup umjetnosti, koji će ga obuzeti potpuno do kraja, i on nikada neće moći, ni pod koju cijenu, da pravi kompromise. Kad je u pitanju Umjetnost, nikakva umjetnost koju je on zamislio, to za Krležu nema viših ciljeva. Krleža, jednako u svjetskim kao i u domaćim skromnim razmjerama, bira za uzore beskompromisne pisce, koji preziru frazerstvo i uspostavljaju krajnje strogu identičnost između proklamovanog i urađenog, između života i pisanja. Otuda proizlaze svi bolni lomovi u trenucima razlaza sa jučerašnjim istomišljenicima i političkim saborcima. Ali on, kao umjetnik, tu nije mogao drukčije. Neki do danas to neće i ne mogu shvatiti pa pokušavaju pronaći kompromis u tim „lijevim sukobima“, ne shvatajući, namjerno ili nenamjerno, da tu kompromisa nije bilo, da ga nema niti će ga ikada biti. Umjetničko djelo podliježe univerzalnim zakonima koji su nepromjenjivi od Altamire do danas, ono čak i kad je predmet manipulacije čuva svoje umjetničko dostojanstvo, dok neumjetničko djelo služi, i u tom služenju iscrpljuje se njegova funkcija, umjesto da znači i svojim značenjem, pored ostalog i služi. Pristalice kompromisa, kao da bi htjeli reći da umjetnost i nije toliko značajna da se za nju treba toliko boriti i da ta djela, koja je Krleža stvorio, ne bi ništa dobila niti izgubila da je on drukčije postupio. Nesporazum se time samo produbljava i nema izgleda u dogledno vrijeme da bude riješen, mada je svima jasno koje je stanovište ispravno. Tu obostranog zadovoljstva ne može biti.
6. Inspiracija. Jedan od centralnih mitova romantičarske umjetnosti jeste nepotkupljivost inspiracije koja ne smije imati nikakvu socijalnu pozadinu, nego se treba držati stvari izrazito duhovnih. Da ta koncepcija nije ni idealistička, nego teološka, to je materijalistima jasno, ali da vodi direktno u deklaraciju i negiranje same umjetnosti, to mnogim umjetnicima još nije jasno. Krleža je pokazao, sasvim očigledno, reklo bi se školski, kao što su pokazali i mnogi drugi veliki umjetnici, koje je on uvijek i na svakom mjestu navodio kao svijetle primjere, gdje su korijeni te mitologizacije umjetnosti. Zato je njegova poezija, od prvih psalmodijsko-himničkih-panovskih uznemirenja, gdje se ljepota jezika pjenuša kao rizling, preko kasnijih stihova, znak da se poetika može sazdati i na živim ranama, na razgrtanju vrelog ugljevlja ljudske patnje golim rukama. Mode su samo prolazne dječije ospice, jer poezija je od antičkih dana preko velikog trija Homer-Beotije-Šekspir, sve do današnjih pjesnika, do Kranjčevića, poezija je bila i ostala ogledalo ljudskog klanja i ubijanja, krvi i besmislenih istrebljenja. Krležina je inspiracija bila stvarnija od ijedne romantičke inspiracije u našim krajevima, zato što je šikljala iz nasušne potrebe za vriskom, koji se objavio kao poezija. Taj se vrisak nije mogao objaviti lirski tankoćutno, jer ja takvo pjevanje ograničavanje na neživotne „suvišne“ teme, lišene svake realne podloge.
7. Razaranje. Krleža nije nihilista, kakvim su ga prikazivali i još ga prikazuju malograđani. On razara da bi pronašao čvrsto tlo na kome može saditi i graditi, jer mu je savršeno jasno da se do njega gradilo uglavnom i zaključno na močvarnoj podlozi u koju je sve tonulo i prije svog završetka. To razaranje je velik minerski posao čišćenja terena. Krleža je razorio ono što je bilo drago jednom ograničenom građanskom mentalitetu i onima blaženim, čije će „siromaštvo duha“ ostati njihova trofejna perjanica za carstvo nebesko. Njega su odmah i isključivo zanimale zemaljske stvari, više one inferalne nego paradiske. Ukoliko je tragao za pravim korijenima poetskog mišljenja, to je znak da je bolno dirao u sveta mjesta svoga vlastitog djetinjstva. Nema tu patetike. Samo tako se može reći: Svaka smrt je podlo potajno umorstvo.
U tom stihu vibrira klasična poetska misao, koju su na svoj način varirali svi veliki pjesnici, svaki na svoj način.
8. Krležina kajkavska lirika, rečeno je već, ali treba ponavljati i ponavljati, došla je kao izraziti akt autentičnog umjetničkog stvaranja u okviru jednog malog dijalekta, ali suprotno svemu onome što se u tom smislu do tada radilo. One su odmah zgrabile i zagrabile u kal svakodnevice onih koji su taj jezik i stvorili a kojima do tada u poeziji nije bilo mjesta, da bi donijele, te pjesme, o njima svoje poetsko svjedočanstvo koje stvara svoj mit i svoju realnost. Petrica Kerempuh s jednom rukom u ruci Tila Ojlenšpigela a sa drugom oko pasa Davida Štrpca, vjerovatno se neće umoriti u svom fantastičnom plesu dok traje ova naša južnoslavenska civilizacija.
9. Krležina je ravnopravnost posljedica osjećanja različitosti, književnih vrsta, koja nije formalna već suštinska. Želja da se izrazi sve što se rađa u svakodnevnom kolopletu opsesivnih misli tjera na mijenjanje literarne vrste. U jednu se strofu tako zbijaju romani, ali i više od toga. Određena sadržina koja se javlja u stvaraočevom duhu kao pokret naviše u život, zahtijeva i odgovarajuću formu. Krleža se u poeziji izražava kao slikar, širokim potezima, kao Munch ili Nolde, tu se smrt šeće kao primabalerina i velika zvijezda ljudskog zvjerinjaka. I tako, od forme do forme, od djela do djela, ta se primabalerina krvava nimfa šeće i ostavlja za sobom jasan rukopis koji pripada jednom moćnom duhu. Osmotrivši Krležina djela u cjelini, što je posao višegodišnji, trudan i uvijek nezavršen, a stvar trenutka, shvati se koliko on precizno razlučuje jednu formu od druge. Tako čini samo ljekar specijalista a prije svih histolog koji provodi svoje godine s okom na mikroskopskoj leći.
10. Sartr, Bel i ostali. Ne može se izbjeći poređenje ove dvojice, ili druge dvojice, ili mnogih progresivnih pisaca svijeta. Ali iz tog poređenja treba izvući drugu vrstu zaključaka. Naime, jasno nam je, gledajući datume, da je Krležina misao išla ispred epohe i da je ostala autentična i samosvojna. Ali nam nije jasno zašto se naši mladi pisci, a taj pojam shvatam sada u najširem mogućem značenju obuhvatajući sve pismene ljude, zašto se dakle oni tako bolećivo priklanjaju svijetu i importnoj kulturi, kada ovdje, uz svoj bok, imaju takvu kulturu iskristalisanu tako da sunčana svjetlost prelomljena na tim kristalima zasljepljuje. Još nije prevladan taj provincijalno-palanački duh o kome je poslije Krleže kod nas najautentičnije pisao Rade Konstantinović. Krležina teoretska misao, vezana za umjetnost i mjesto književnosti „danas“, a to je danas i juče i sutra, kudikamo je određenija i jasnija оd istovrsne Sartrove misli u kojoj se on zalaže za književno angažovanje. A Krleža je tu svoju misao izricao bezbroj puta, a najjasnije 1933. Sartrov esej datira iz poslijeratne 1947. Do istog zaključka može se doći kada se posmatraju paralelno i romani „Mučnina“ i „Povratak Filipa Latinovića“. O tome je već govoreno. Ali se nije ništa reklo o odnosu romana „Na rubu pameti“ i Belova djela „Izgubljena čast Katarine Blum“. Bel je napisao izvanredan roman о buržoaskoj štampi, ciljajući prije svega na grupu Springer. Ali Krleža je о toj štampi dao autentično svjedočanstvo u liku Zvonka Tihomira Pavlasa i njegove „Gazete“. No ovim se ni izdaleka ne iscrpljuje moguće analogije – Krleža i drugi evropski pisci. Krležina nam misao doista nije poznata ni u cjelini niti u detaljima.
11. Muzika. O Krležinom odnosu prema muzici pisalo se dosta, uglavnom o njegovim muzičkim esejima, što nije najvažnije u tom kontekstu. Ali i tu se ponegdje provlači mišljenje o Krležinom laicizmu (shvativši taj termin izvorno). Tako se u veoma dobrim tekstovima može pročitati poneka konstatacija koja kao da se otela piscu. Jedan naš istaknuti muzikolog neki dan piše: :“Krleža je u muzičkoj i muzikološkoj oblasti začuđujuće informisan…“ Otkuda taj kvalifikativ, ta čudna riječ – začuđujuće? On bi se mogao odnositi na nekoga od koga nešto slično ne očekujemo ali ne i na leksikografa, koji je svoje cjelokupno djelo organizovao strogo muzički. U Krležinom djelu ništa nije začuđujuće, čuđenje je dio našeg neznanja.
12. Lektira. Krležina je misao toliko razuđena, a istovremeno tako kondenzovana i opšta da do nje doprijeti nije lako. Ona se nudi samo najstrpljivijim i najodvažnijim. Današnje vrijeme nije sklono takvom ulaganju iz koga će se roditi ljubav prema literaturi, ovo је vrijeme šlagera i šunda. Potreban je tu znatan duhovni napor, više od principa kojima se vraća naša televizija, pod geslom panem et circenses. Potrebno je mnogo truda da bi se Krležina umjetnost približila potencijalnim čitaocima. Nažalost, učenici kao da nisu dorasli za , kažu nam profesori književnosti. Ali, treba biti oštriji, najčešće profesori nisu dorasli do te misli. Organizuju se seminari , okrugli stolovi, niz veoma korisnih stvari, ali to kao da ostaje u zatvorenom krugu tzv specijalista, koji kruže od seminara do seminara, ne posvećujući se ničemu do kraja, bez ostatka i strasno. Postavlja se pitanje kako se seminarom razvija ljubav prema nečemu, a samo su ljubav i strast zalog prihvatanja i propovijedanja. Ne treba se plašiti ove riječi, baš propovijedanje. Posljednjih godina krenula se naprijed, jer se moralo krenuti, jer je period prije toga bio crna tačka na našem kulturnom putu, slijepa mrlja u oku vaskolike kulture naših mladih generacija. Krležina se misao mora primati racionalno, ali predavati strasno.
13. Jezik. Krlеžin je jezik raskošan kao raskošna Bahova fuga. Naizgled tu se sve ponavlja, ali koje li zablude. Tu je takvo rječničko blago koje se rijetko susreće. A Krleža je krenuo gotovo od ništice. Jezik prije njega bio je uškopljen. Trebalo je posegnuti za pravim izvorima, gdje jezik vrije kao šira, duboko, bez bojazni od prljanja, u dodiru sa „svinjskim jezikom“. Krleža ne boluje od tzv. lijepe riječi, za njega su sve riječi podjednako lijepe, samo ako su svrsishodne. Njegove su riječi kao tovarni konji, upregnuti i opterećeni do kraja. Tu nema zaziranja od sinonimskog bogatstva našeg jezika, samo zato što se ne zna iz kog je atara data riječ, nema purizma po svaku cijenu a koji svoje poštovaoce najčešće vodi u ralje nacionalističke isključivosti. To su slapovi koji zapljuskuju čitaoca kao ponovo pronađena oaza svježine i iskonskog stvaranja.
Krležin je pravopis jedan i nepromjenjiv, prirodan kao što je bilo prirodno sve što je on činio i pisao od Davnih dana do danas. Zato se njegov govor ukazuje kao raskošan vrt u kome ništa nije suvišno, ali koji ne boluje od engleske pedanterije. Krleža je pobjegao glavom bez obzira od jezika književnih mandarina, da bi hrvatskoj i jugoslavenskoj književnosti dao dobru transfuziju svježe seljačke narodne riječi. Taj njegov zahvat još nije našao dostojnog tumača.
Kestenove krošnje kraj prašnog puta i ravnica plava, što svečano ćuti; tople moderne noći, zvijezde, sijeno , rosa, smijemo se djeci: djeca radosna i bosa. Pjevajte nam pjesmu ljubavi i boli, a zašto se ovdje ne ljubi, ne smije, o, zašto se ovdje nariče i moli?
Svojim Simfonijama Krleža je veoma rano otplatio svoj dug lirskoj muzi i latio se teškog čekića i tvrde kovine. To je izrazito dramatski prelaz, jer pjesnik se našao pred zidom, ne plača, nego same smrti.
Zaludu pjevat suncu u magli jesenjoj…
Krležina poezija odaje intimnu dramu čovjeka suočenog sa strašnim licem ništavila, koji je odbio da prihvati poziciju pjesnika koga se sve to apsolutno ne tiče. Svaki njegov stih zato je hitac u lice tom Ništavilu, tom stoglavom tom trogloditskom-pseco-glavom Ništa, koji bi da se najede prijesnog ljudskog mesa. Ali nije to poezija isključivo dramskog zvuka, nego je to poezija punoće života u kome se objavljuje sve, ali pod strašnim znakom Uništavanja. To je taj ples boja, ples zvijezda, ples bola, ples krvi.
Izražajnu mikelanđelovsku snagu poezije, ne može nadomjestiti ništa drugo. Samo se poezijom može izraziti biblijska slika:
Sad bolesne žene na škurom svjetlu svijeća,
Hodaju po kući u crnini.
I sobe ko lijesovi škripe.
Tako se kod nas nije pjevalo do Krleže, a čini mi se ni poslije njega. U toj poeziji nema stilizacija, niti lažnoga kartonskog dekora, sve je to živo i životno, bolno i razdrto.
14. Muzička organizacija. Krležinim djelom dominira muzika, jednako poezijom i prozom, pa i esejima. Dok je prirodno da se poezija piše u ritmu odgovarajućeg damaranja riječi i osjećanja, krvi i mesa, muzika u prozi susreće se rjeđe, a na ovaj način za koji se nalazi u Krležinom djelu gotovo se i ne susreće nigdje drugdje. Kao primjer, može se uzeti čudesni roman „Na rubu pameti“ . To djelo erazmovske snage, sazdano je na principu fuge. Tu je muzika moćna podloga koja organizira sve, od radnje, do riječi. Tu se fraze rađaju i ponavljaju, tu se motivi kontrapunktiraju, tu se melodijska fraza oblikuje u svim tonalitetima, a sve u cilju dramatskog potcrtavanja ljudske gluposti, koju je teško razgolititi. To je jedna raskošna fuga, koja nosi sa sobom, i u sebi sve pa i čitaoca, ne dopuštajući mu da izmakne, da se distancira, da umije ruke i ode i na spokojnu građansku večeru. Tu se odvija uzvišena umjetnost Die Kunst der Fuge, upregnuta u kočije koje do tada nije vozila, ali će ih voziti in secula seculorum. Po svemu, ovo je klasično prozno djelo, ali svojom formom, svojom svježinom, ono je, poput Bahove muzike, vječno mlado i moderno djelo čija modernost ne može biti dovedena u pitanje sve dok traje ljudska glupost. A glupost je, kako nas uči Krleža, nepromjenjiva u svim vremenima i društvima.
15. Da bi se nadmašio učitelj, potrebno je prvo poznavati mu djelo. U tom pogledu, mi smo još na pragu ove uzvišene arhitekture. Kao početnik, matematičar, tražio sam prvu poduku, od profesora Branka Milanovića, koji je to sa zadovoljstvo prihvatio i odredio da krenem sa Krležinim djelom „Davni dani“ , pa ćemo ići dalje kroz Krležu. To prvo djelo objavljeno je u banjalučkom časopisu „Putevi“, 1970, koji je uređivao prof. Milanović i stavio moj tekst na početak časopisa sa naslovom „Na marginama ‘Davnih dana‘.“ Time je odredio put kojim mogu ići, proučavajući Krležu.