Nadahnut stvarnom pričom o Lei Deutsch, toj „jugoslavenskoj Scherley Temple“, koja je vrlo mlada ispunila hrvatsko kazalište tridesetih godina, preminuvši ne navršivši ni šesnaest godina u vlaku koji ju je vozio u Auschwitz. Ruta Tannenbaum je roman neobična sjaja, Jergovićev hommage gradu Zagrebu, kroz priču o najcrnjoj stranici njegove povijesti. Obdarena magnetičnim očima i izvanrednom imaginacijom, Ruta Tannenbaum je od malih nogu osuđena na svjetla pozornice. Njezin je uspon blistav, izazivajući divljenje i mijenjajući sudbinu svih onih oko nje. No, vremena su mračna, naročito za onoga tko je kao Ruta kći roditelja Židova. Dosegavši vrhunac opće poznatosti, bit će osuđena na društvenu negaciju i tragičnu smrt.
Osobni portret i obiteljska saga, trenutni snimak jednoga grada i freska epohe, ovaj roman teče na više razina: između povijesti i fikcije, između svakodnevlja i mita, između svjetala i taštine vodvilja te strašnih sjena Shoaha; a čini to živim, ekspresivnim, često jetkim i duhovitim pismom. Knjiga koja možda više od svake druge u Jergovićevu opusu ističe središnjost bosanskoga pisca, neprijepornoga protagonista europske književnosti na početku ovog tisućljeća.
Zbiljske priče, kad su stvarne, imaju potrebu da budu drugo, inače su izložene riziku kronike, naročito ako si odlučio učiniti od toga roman, a ovaj Jergovićev ima takvu snagu da povijesni podatak izokrene, e da bi od toga stvorio književnost.
Ruta Tannenbaum je naslov knjige tako snažan da odzvanja na svakoj stranici te ide onkraj tragične figure kojom je nadahnut: Lea Dajč, premlada hrvatska pjevačica preminula je u šesnaestoj u Auschwitzu.
- „Prošlo je vrijeme svetaca, grmio je fra Ambroz s oltara, prošlo je vrijeme onih koji su zrakom hodili da ne bi zgazili mrava, prošlo je vrijeme blagoga naroda, koji je i baštinu i domovinu tuđinu na vjeru ostavljao, nego se pripremi, puče moj, da na silu odgovoriš dvostruko većom silom, pripremi se na megdan izaći s narodima lažnoga imena (…)“.
Roman je smješten u vrijeme nacističke okupacije, kada se građani, trgovci, hrvatski ustaše prepuštaju Hitlerovoj ideologiji, pa i Rutina obitelj biva pregažena ozračjem ludila koje zahvaća društvo.
- „A onda je na naslovnim stranicama novina objavljeno da je Njemačka izvršila Anschluss, a tupo lice Arthura Seyss-Inquarta krasilo je vijest o konačnome i definitivnom padu Beča. Abraham Singer sjedio je uz prozor, gledao u golema stara stabla iz vremena Marije Terezije, koja još nisu bila prolistala, i mislio je o tome kako nikada nitko neće poznavati taj osjećaj, niti u povijesne knjige zabilježiti taj trenutak, u kojemu on sjedi uz prozor, gleda u golema stara stabla iz vremena Marije Terezije, dok mu se, korak po korak, anschluss za anschlussom, približava smrt. Ta smrt na kraju će postati moderna kao panama šešir. Stare će židove poubijati, mlade će protjerati u Afriku, a Abrahamova će unuka dobiti priliku da bude prava Njemica, jer se neće sjećati da je ikada bila nešto drugo.“
Knjiga udarne snage koja likove gura u mnoštvo, a iz mnoštva izlaze i drugi mudre pomnje, Ruta nije protagonist, nego je to prije svijet koji kreće u utrnuće a da toga nije ni svjestan; pismo ovog bosanskog pisca, pretočeno nevjerojatno efikasno u Avirovićkin prijevod, beskrajna je rijeka, izdašne sintakse, upravlja nebrojenim likovima sve do stvaranja povjesnoga mozaika grozničave sugestivnosti.
Antisemitizam, koji će podrivati obitelj Tannenbaum – i ne samo nju – postaje toksična supstanca koja će uvući Bosance, Srbe, Rome; nema heroja, nego vrijeme koje se poput korote mrači nad svima, nedužnima i krivima. Mržnja se proširila u sve društvene slojeve, podozrivost drobi obitelji, ideologije satiru pojedince, a Jergović to opisuje čudesnom točnošću, tako da se pitaš – gotovo uz škrgut zubiju od bijesa – zašto takva knjiga u Italiji nema ono što zavređuje.
Tu je zatim Zagreb, ovih dana pogođen potresom koji je usmrtio djevojčicu s nenavršenih petnaest godina, grad koji se od stranice do stranice čini lakomislenim i okrutnim, čudesan i neosjetljiv, spreman da proguta ili sakrije svoje stanovnike, sklon ogovarati ih do u beskraj.
- „Na kraju komada Bara je klečala pred publikom, naricala i dozivala mrtvu tetu, a publika ju je gađala onim što je tko imao pri sebi. Bacali su bombone, kutije od šibica, zgužvane papire i novine, dok su oni koji su već gledali predstavu, a takvih je bilo barem polovica, ponijeli od kuće jabuke i jaja pa su time zasuli nesretnicu Baru.“
Roman gdje se sjene izdužuju, gramzive i spore, ne spašavajući nikoga, jer kratkotrajan Rutin uspjeh sa sobom nosi tragediju jedne generacije, za koju je tragično vezana ona prethodna kao i ona koja dolazi poslije nje.
Jergović je velik pisac, ovo je njegova velika knjiga, njegova epska proza.
Predajem i završavam.
Objavljeno na ZEST Letteratura Sostenibile
Preveo Tvrtko Klarić