Iz knjige “Takav neki dan” (Mozaik knjiga 2025.)
Novi Sad, Srbija
Moja će kći uskoro biti visoka kao ja. Dok zagrljene šećemo ulicom stranoga grada, ona mašta: “Zamisli da nas dvije ovdje živimo same, kao Gilmorice, super bi nam bilo!” Onda dodaje: “Ali ti bi onda morala raditi neki bolje plaćen posao. Ili prodati neke organe.”
Puni smo ribljeg paprikaša, želuci su nam teški, noge su nam teške i djeca su teška. “Idem po auto, doći ću po vas”, kažem i, dok se nekoliko minuta penjem uzbrdo, pitam se primjećuju li prolaznici da ne pripadam ovamo. Onda sjedam u auto, palim motor i zamišljam da se odvozim daleko.
Zamišljam da vodim neki drugi život. U njemu sijedu kosu bojim u nebesko plavu i sama odlazim na glasne koncerte. Ili – živim s tihim pjesnikom koji ima dvije mačke. Ili – samohrana sam majka jedne djevojčice, na internetu tražim kupca za svoj bubreg.
Sjedam u auto, palim motor i nemam kamo otići osim spustiti se prema mračnom jezeru gdje je obitelj već postrojena, pitaju me gdje sam toliko dugo, a zatim ne čekaju odgovor, upadaju u auto, upadaju jedno drugom u riječ, guraju jedno drugom prste u oči, vrište, pale muziku, pjevaju. Glava mi je puna buke.
Moj stariji sin i ja ležimo na podu sobe. Kad je njemu glava puna buke, on gleda oko sebe i nabraja stvari. “Ovako”, kaže. “Jastuk, stolica, lampa, parket.” Zagrljeni čistimo misli, praznimo glave, ja nabrajam: “Oblak, more, jučer, pjesma.” Njemu ide bolje.
Usred noći budim se uplakana. Otkada sam nečija mama, moji su strahovi nezapisivi, nepomislivi. Provjeravam jesu li ulazna vrata zaključana, provjeravam jesu li djeca u svojim krevetima, udišem njihov miris. Želim ih razbuditi, osjetiti da su stvarno tu, prisutni, ali vraćam se u krevet, nabrajam: tamna sjena iza vrata, trak svjetla iz kupaonice, muževa leđa u dubokom snu.
Ujutro škakljam mlađeg sina, u šali ga ispitujem voli li brata, sestru, tatu, mene, on kroz smijeh odgovara, a onda kaže, uozbiljen: “I sebe jako volim.”
Kad mi se u misli vrati najgori san, stišćem djecu, dišem kroz njih, praznim glavu, punim srce i nabrajam: Ljubav. Toplina. Briga. Odgovornost. Sve odjednom. Strah od života. Strast za životom.
Pazin, Hrvatska
Ujutro vozim prema drugom kraju Istre. Zamišljam da vozim u Umag na posao. Tamo radim u školi, zaposlena na pola radnog vremena i već ću se prije podneva vratiti kući gdje me čekaju pas i mačka i susjedova baka koja mi svakog popodneva skuha juhu. Nas smo dvije same u selu, jedine provodimo zimu u ovom dijelu svijeta. U toj sam maštariji snažnija i sposobnija od sebe.
Ja sam ustvari jako titrava osoba. Napeta sam, stalno nešto moram, većinu sam vremena negdje drugdje. Dok se tuširam, planiram vikend. Dok kupujem hranu, u glavi nosim pisma na poštu, dok sjedim na kavi, razmišljam kako bih trebala razmišljati o pisanju.
“Jesi tu?” zastaješ usred rečenice. “Tu sam”, kažem, vraćam se, a bila sam u računima koje moram platiti, u svađi otprije tri tjedna, usred priče koju pišem.
Na drugom kraju Istre provodim jedan dan i jednu noć s prijateljicom i njezinim sinom. On sa sobom uzima plastičnu kutijicu i vodi me u šetnju pa lovi skakavce na livadi, a ja ležim na travi, razmišljam o svojoj djeci. Kasnije, uz puno piva, prijateljica i ja pokušavamo dokučiti je li s našim životima i s nama dvjema sve u redu. Često se čini da nije. Prije spavanja zaključujemo da jest. Kažemo si “laku noć, laku noć“. Ujutro sve ispočetka.
Ujutro kroz maglu vozim prema Pazinu, bjelina proždire cestu preda mnom, ali uzmiče kad se približim, a ja razmišljam o živom blatu, pa o osjećaju u želucu kada čitam dobru knjigu, pa o sebi kad sam kao mala čitala Šegrta Hlapića iza cedra u vrtu, u grmu je šuškao Crni čovjek.
“Gdje si sad bila?” pitaš kada mi u očima vidiš da sam se vratila, a ja sam djeci planirala zimske praznike, plivala sam na Krku s bakom, slagala sam u glavi raspored priča za zbirku.
Nekad se ipak dogodi da sam sasvim tu. Svijet mi se otkriva u svojoj punini, ja ga upijam cijelim bićem: miris tek zakuhale kave u prerano jutro, sve glasniji šum vodopada dok gazim kroz blato, Motovun koji se izdiže iz mora magle u retrovizoru, moje tijelo ugrijano vinom, smijeh od kojeg jedva dolazim do daha, razgovor s ljudima koje sam tek upoznala, a već znam da ih želim poznavati još dugo.
Da sam stalno svjesna tih trenutaka ljepote zbog kojih vrijedi zastati, puno bih se teže kretala kroz život.
Ujutro otvaram vrata balkona Kuće za pisce, magla i danas izvire iz Jame, ovija se oko vrhova stabala. Prošlo nas je uzbuđenje prvih susreta, sada si samo kimnemo, pa svaka dalje svojim poslom.
Lika, Hrvatska
Zaskaču nas zaselci razasuti pored šumske ceste, iza stabala i stijena. U prolazu proučavam kuće na osami kao egzotične životinje, počašćena time što se pojavljuju preda mnom. Ono što je meni usputno divljenje, nekome je dom.
Pred ovom je kućom, zamišljam, netko u crvenim hlačicama s tregerima napravio prve korake, igrao se autićima pod stolom, vozio ih je po maminim nogama dok je ona pila kavu, a vani je još bio mrak, a onda je – vrijeme leti, kažu – slagao drva koja je otac nacijepao, bacao je krumpire u bijelu kantu, dovikivao je “inače?” nekome tko mu je mahnuo s ceste, nije dizao pogled, znoj mu je kapao u oči, u jednom su trenu čekali da snijeg okopni, jeli su vruću palentu, u drugom je trenu svoju Anu prljao malinama dok su ležali u travi. Rekli bi mu: “Odi doli kod babe Ivane, pitaj da li ča treba”, a baba je živjela tri kilometra niže, kuća joj je mirisala na maglu koja se ranim jutrom dizala s rijeke i godinama kasnije taj je miris jedino što se još nije promijenilo.
Vrijeme je varljiva stavka. Cijeli život stane u jedan trenutak, u letimični pogled iz auta. U drugom smo trenutku već dublje u šumi i navigacija nam govori da na sljedećem križanju skrenemo desno, a ja se pred šumom gotovo posramim umjesto tog robotskog glasa. I prostor je varljiva stavka. Ponekad tražimo skretanja i kad znamo da postoji samo jedan put.
Cres, Hrvatska
U sedam ujutro iz mamine i tatine sobe čuje se glazba, brat i ja trčimo u njihov veliki novi krevet i tamo s tatom u polusnu slušamo Radio Rijeku.
Ta mi scena neočekivano bljesne dok se jednog ponedjeljka u studenom budim kod prijateljice na otoku. Tijelo mi je toplo, nos mi je hladan i ja se sjetim hladnoće jutra i topline maminog i tatinog kreveta, osjećaja lijenosti i sigurnosti i odjednom me uhvati tužna želja da ponovno budem mala.
Pamtim početak tog običnog jutra, kakvih je bilo na stotine, ali ne mogu se sjetiti drugih detalja. Teško je vratiti se kroz vrijeme. Nakon stotina buđenja s mamom i tatom kad je škola ujutro, a vani još mrak, slijedilo je 14.000 buđenja u različitim državama i gradovima, u različitim krevetima, s različitim ljudima. Uspomene su se prebrisale. Dugo ležim, pokušavam se sjetiti još, ne ide.
Onda ustanem. Prijateljica je na poslu, u poruci mi javlja gdje da nađem kavu, kako da upalim grijanje, ja u polumraku bosa stojim nasred njezine dnevne sobe i onda mi se vrati: hladne pločice i hladna daska za WC. Roze štrample koje su nekad bile bijele. Mama koja nam na termopeć slaže odjeću da nam se ugrije prije škole. Još uvijek mi je premalo, ali dovoljno da mi bude toplije.
Onda sam opet kod kuće, šest je ujutro i najmanje mi se dijete uvlači u krevet, stavio je naočale, gura mi u ruke knjigu da mu čitam, večer prije nismo završili priču o dva lava. “Prerano je”, kažem. “Vidi, vani je još mrak, lezi tu kraj mene.”
Pred njim su još tisuće i tisuće buđenja, ova su grljenja unaprijed osuđena na zakutke sjećanja. Što će ga, kad to bude trebao, zagrijati kao mene ona odjeća s termopeći?
“Jesi ti moj slatki lavić?” pitam u polusnu dok ne znam što pričam, a on kaže: “Nisam lav, ali sam ić jer sam mali” i ja ga stišćem, pokušavam ga uvući u sebe. “Volim te beskrajno”, šapćem, a on kaže: “Ja tebe volim beskrajno i dva” i već spava, trepavice su mu mekani polumjeseci.
U rano zimsko jutro postojim na više razina, u dva sam kreveta, malena sam i velika sam, pokušavam se sjetiti, pokušavam zapamtiti.
Kad se starija djeca probude, ja im mirišem vratove, ona govore: “Pusti nas, mama”, ali bude im drago. Kažem im: “Grijem vas”, a oni meni: “Hladan ti je nos.”
Baja, Mađarska
Ovisno o raspoloženju, o ovom ću gradiću na Dunavu govoriti ili sarkastično i okrutno ili nježno i tiho, svjesna da ne govorim o gradu, govorim o sebi u njemu. Posljednji sam puta bila ovdje prije sedamnaest godina i bila sam neka posve druga.
S dvadeset i šest tražila sam privremeni zaklon od početka odraslog života. Novi mi je grad trebao otkriti što zapravo hoću za sebe, a u njemu sam se još i više izgubila. Dvije godine koje sam provela tamo obilježene su i najjačim emocijama i potpunim nedostatkom istih pa nazad: od silovite depresije do najživlje zaljubljenosti. Te su me dvije godine katapultirale prvo duboko u mene, a onda daleko od svijeta koji sam dotad poznavala.
Kad sam otišla, ovaj je grad za mene postao anegdota. S vremenskim sam odmakom svakodnevne frustracije preoblikovala u zabavne pričice, prepričavala sam ih opet i opet i opet, dobile su novi život, dodala sam im pauze za udah, pripreme za obrate, zaokružene poante. “Jednom sam se tako napila s pet Mađara koji su govorili samo mađarski i bila sam uvjerena da ih sve razumijem”, “Jednom sam tako otišla na masažu, a nisam znala da je žena prostitutka”, “Jednom sam tako u casinu upoznala gluhonijemog mađarskog nacista.”
Dok ponovno šećem poznato-nepoznatim ulicama, nisam sigurna što se od mojih priča uistinu dogodilo, a što sam izmislila. Nešto sam sigurno izmislila. Nešto se sigurno dogodilo.
Na kraju rukavca rijeke, na ušću Dunava, nalazi se spomenik koji služi kao vidikovac. “Jednom sam tako na ogradi vidikovca ostavila…” Penjem se zaleđenim kamenim stepenicama, držim se grčevito za ogradu jer stepenice su skliske, a ja sam sama u tišini guste zime i ako ovdje padnem, do proljeća me nitko neće pronaći. Loša je ideja penjati se, ali radi ovog sam vidikovca i došla, osjećam, vozila sam više od pet sati da bih provjerila čeka li me na vrhu podsjetnik na staru verziju mene. Prije sedamnaest godina željezna je ograda na vrhu bila prepuna lokota. Nađete nekoga koga ćete voljeti, zajedno objesite lokot, ključ bacite u Dunav, zagrlite se čvrsto i uvjerite se da je zauvijek.
Srce mi lupa jače zbog uspona, napora, možda zbog straha da će me na vrhu dočekati podsjetnik na tadašnju ideju budućnosti. Ili da neće.
I nije. Ograda je prazna. Nema više lokota, ni onog najvažnijeg ni ijednog drugog, i ja stavim ruke u džepove, s vrha vidikovca gledam široki Dunav, smrznuta u vremenu čujem samo motor barčice koja klizi s jedne obale na drugu, onda zagrlim samu sebe, jako je hladno. I ovo je sada priča, konačna, zaokružena.
Spuštam se još opreznije jer nesreće se događaju kad se ljudi opuste. Više se ne smijem opuštati. Onda gledam što se još u gradu promijenilo, što je isto. Kažem si: činjenica da se svega ovoga sjećam potvrda je toga da sam ovdje zaista i bila.
Osim mojih sjećanja, drugih tragova mene ovdje nema.