Ova knjiga nazvana „Moje knjige“ zapravo sam ja, moja duhovna autobiografija.
Knjige koje sam čitao i o njima ostavio zapis, prvo na portalu Ajfelov most, moja su pritoka i objašnjenje mog života.
Ljudi koje sam spominjao, moje su pritoke, na kraju – eto mene ovakvog kakav jesam, širi, jači, bitniji. Tako ova autobiografija po knjigama i ljudima nije tek memoarska literatura, nego moj duhovni život.
Ona je puna sjećanja ovog mene koji sam knjigu ispisao da bih sebe oblikovao a ne da se u sjećanju junačim i pravdam. Ništa u njoj nije bilo ispisano ranije, nastajalo je nedavno i oslanjalo se na sjećanje, na zapise, na ponovna čitanja i preispitivanja. To je bio veliki užitak. Bart misli da је то tjelesni užitak, što mi prija.
Otkrivanje novog kontinenta koji se smjestio u meni i tu se oglasio.
Čitam i tražim u pročitanom sebe i svoje vrijeme, da bi se to pročitano u meni osjećalo prijatno, kao u novom gnijezdu.
Sada sam jedva doticao ta djela, tek toliko da bih naglasio neka mjesta i da bih čitaoca podsjetio na njih u vremenu kada sam ih prvi put susreo, kada smo se prvi put susreli i prepoznali. U međuvremenu, o njima su mnogi pisali, hvala im, mimo mene, imali su dobru literaturu, dobru lektiru.
Knjiga iz neškolske i školske lektire treba da se čita više puta u životu, da bi bila tvoja, da biste se sprijateljili do kraja. Bez obzira na to da li je riječ o Montenju ili Meši Selimoviću, i tako redom.
Ne upoređujem ih, bitna je istina koju njihova djela donose, inače su samo blijeda kopija nekog života. Naprotiv, ako su prava istina onda je naš život pomalo i kopija djela koje čitamo. Bezbroj je takvih knjiga, ja sam se sada opredijelio za ove jer su me izabrale u vremenu za mene bitnom za napredovanje. Izbor izgleda slučajan, ali on je u suštini sudbinski.
Kako? E, o tome sam baš pisao. Inače bi to bio spisak najznačajnijih svjetskih knjiga. A veliki klasici obično se pozivaju na njih. Naprotiv, neke od ovdje navedenih mojih knjiga mnogima nisu uopšte značajna djela. Oni imaju svoje značajna djela.
Ponavljam, značajan je njihov učinak u mome životu, naročito u ranim godinama, kada tražiš pravi put a nemaš pri sebi ni kompasa ni vodiča. Ove knjige i njihovi tvorci moj su kompas i moje putovođe.
Kako sam im samo zahvalan. Da njih nije bilo vjerovatno ni mene ne bi bilo ovakav kakav jesam.
O tome razmišljaj, čitaoče.
Ovo ti ne govori Bodler na početku Cvijeća zla, nego krajnje prijateljski tebi naklonjen ovaj pisac. Izvinjavam se Bodleru, on je pun života i toliko godina poslije svoje fizičke smrti.
Tako idemo skupa redom, da bismo otkrili sebe. Jer čitalac ove knjige treba u svakom tekstu da vidi sebe. Ja sam mu samo trenutni orijentir kao što su ove knjige bile moji orijentiri.
Krenimo, onda, dragi čitaoče, moj dvojniče, moj brate.